CHABLIS

Kao dijete bila sam sićušna,
hodala sam uspravno
ispod neba.
Rasla sam sretno u parku
uz jablanove
i glavom okrznula
blještavo bijele kumuluse.
Tada mojoj sreći nije bilo kraja.

Tako me jednog dana okrznula ljubav.
Obavila me poput cirostratusa,
mliječnobijelog, koprenastog oblaka.

Bilo je lijepo biti zaljubljen.
Primati poljupce
i uzvraćati zagrljaje.

Nas dvoje,
dvije grudice,
dvije ovčice,
dva oblačka,
poput dva cirokumulusa
koji u suton postaju ružičasti,
ljubičasti,
žuti…

Rasli smo, rasli,
zaljubljivali se,
odljubljivali,
odvajali i spajali,
i naš je život tako,
ne pitajući nas za mišljenje
postao nimbostratus
i korjenito promijenio
naš ljubavni status.

No nije na ovom nebu sve krivo,
jer svatko je kovač svoje sreće
pa vjetar rastjera oblake,
i evo nje još i veće.
Opet ugledam sunce
kroz oštre grudaste oblike.
To je kao povratak u djetinjstvo,
kad sam glavom
doticala kumuluse.
Gledam kroz njih prema suncu
i vidim ljubav.

Uzela sam gumene čizme i fotoaparat,
pletenicu češnjaka uplela s vlastitom kosom,
(da se nađe, nikad se ne zna),
popila štamprl gorkog pelinkovca
i izjurila potpuno spremna.

Na nebu sunce,
oblaci,
onako pariško plavi, primamljivi,
zvali su me k sebi.

Bila sam čvrsta u svom naumu
da uskočim u apokalipsu,
čim bude nadolazila,
da budem prva.

I tako čekajući jako sam ogladnjela.
Krulilo mi je u želucu,
pojela sam režanj češnjaka
s dlakom vlastite kose koja mi se lijepila po grlu.

Sunce je zašlo iza nekog brda,
ili se utopilo u moru,
svejedno.
Oblake je malo razmaknuo vjetar,
valjda da lakše nastupi tama .
I taman kad sam pomislila da stiže
nebeskim svodom rasule su se zvijezde.
Apokalipsa je po tko zna koji put
zajebala.

Bez velikih priprema, sa samo jednim odlaskom do Samobora i natrag, tek toliko da vidimo može li Fata nakon dvogodišnje pauze voziti ili joj je bolje da se drži kuće, otišli smo u Korušku. Ovogodišnji repertoar je pokrio dio toka Drave. Mogu reći da je bilo mudro za takvo „rječarenje“ prvo odabrati Dunav, zatim Muru i sada Dravu jer staza uz Dunav je najlakša pa smo nekako logično išli od lakšeg prema zahtjevnijem. Autom smo došli do Villacha, sparkirali se malo izvan grada i potražili stazu R3 koja vodi uz rijeku Gail. Djelovalo je lako, no malo smo lutali jer znak se vrlo brzo izgubio. Na koju god stranu da smo gledali označene staze nije bilo. Ali tko pita ne skita (što je istina samo djelomično) pa smo i mi tako uz pomoć našli stazu koju smo tražili. Kasnije smo saznali da je to dio staze koji je još „u radu“ te stoga nije označen. Vozili smo kroz šumu do mjestašca Nöch gdje smo zastali i malo se odmorili, popili malo vode pa krenuli dalje. Prvog dana odredište je bilo Obervellach kod Hermagora.



Tamo su dva kampa, jedan do drugog, veliki i mali, pa tako i visoka i niska cijena. Veliki je 33 eura, a mali, u kojem smo se mi smjestili samo 22 za nas dvoje s dva bicikla. Dok sam se ja tuširala Mujo je postavio šator, a kod se on tuširao ja sam se odmarala. Onda smo prošetali do mjesta, nazdravili pivom i pojeli viner šnicl jer nam uvijek dođe nekako prirodno da ga smažemo odmah prvog dana.
Ujutro smo uz razigranu rijeku Gail nastavili put prema Kötschah Mauthen gdje je bilo i te kako potrebno odmoriti se i nešto pojesti.



Vrijeme je bilo sunčano, čak prilično vruće, ali sve u svemu dobro za vožnju. Ne volim jesti dok vozim(prema onoj dok voziš ne pij, Fata ne jede) jer punog želuca puno teže svladavam bilo kakav napor.



A pred nama je bio prijevoj Gailbergsattel koji je trebalo prijeći i nakon toga voziti do kampa. Vozi se cestom, srećom promet nije bio gust, a asfalt je odličan kao i kontinuirani uspon tako da nije bilo poteškoća prilikom prelaska.



Najveća poteškoća je bila vrućina te samo jednom morali stati i tada sam se polila vodom po glavi jer sam imala osjećaj da ću se od vrućine onesvijestiti. A ne bi bilo fer da to priredim Muji, zar ne! Silazak na drugu stranu je bio, moram priznati, teži od uspona jer ja ne volim brzinu i stalno kočim pa me nakon toga bole šake. Čini se da sam postala komplicirana i razmažena.



No, kako god bilo, po prelasku na drugu stranu zastali smo malo u Oberdrauburgu na kavi i kolaču. Kolač je bio od rabarbare i bio je izvrstan. Napravit ću ga popovratku u Zagreb, ako nađem rabarbaru na placu. Put smo nastavili stazom R1, koja prati Dravu, prema Greifenburgu. Nakon večere smo vrlo brzo otišli na odmor, zdrav život, umjeren ritam, spavanje prije ponoći. Potpuno drugačije nego u Zagrebu.



Nakon buđenja i doručka vozili smo do zgodnog mjestašca Lind im Drautal i pronašli malu gostionicu u kojoj smo se okrijepili kavom i kroasanom.
Malo smo okrenuti (!), ali to je to.


Sreli smo jednu slovensku obitelj, putovali su biciklima s troje djece. Nastavili smo uz Dravu do Spittala. Sjeli smo u gradski park, uživali u cvijeću, fontani i našem laganom ručku na klupici.



No, valjalo je krenuti jer plan je bio da se vratimo do auta u kojem ćemo prespavati (kao i obično, još u Zagrebu ga osposobimo da nam može poslužiti kao spavaća soba). Konačno jedan ravan dio za vožnju, poput one staze uz Dunav. Drava je djelovala vrlo mirno i lijeno. Došli smo do Villacha koji je vrvio ljudima, svi su bili spremni za feštu, započeo je Kirchtag. A mi smo morali produžiti još do našeg auta i opet smo imali poteškoću pronaći biciklističku stazu. Pao je mrak, malo smo se vrzmali po krivim putevima i na kraju ipak došli kamo je trebalo. No, kako smo zadnjih petstotinjak metara vozili po cesti i kroz osvijetljeni tunel (nije bilo automobila, vrebali smo trenutak kad je sve bilo prazno), a bez svjetala ugledala nas je policija koja nas je, eto baš pred našim autom, zaustavila. Izvukli smo se od plaćanja kazne, ali dobili smo špotanciju i uputu da se ne smijemo ponašati tako neodgovorno i rizično. Stavili smo bicikle na krov auta i otišli do obližnjeg jezera, potražili neki kamp na Faaker Seeu kako bismo se otuširali i onda osvježeni otišli na večeru. Muji je bio malo bed otići tak tako u kamp i otuširati se, ali stvarno je bilo glupo da plaćamo spavanje u kampu samo radi tuširanja kad imamo naša lijepa „spavaća kola“. Da ne bude napadno, zaustavili smo se u nekom restorančiću na početku kampa gdje su svirali pa sam usput malo i zaplesala (sama, naravno) jer su me noge već tako boljele da im je promjena ritma dobro došla i odmah mi je bilo lakše. Počela je padati kiša. Vratili smo se na naše staro parkiralište izvan grada, među poštanske aute. Zasluženi odmor.
Osvanuo je oblačan dan, a kasnije se pretvorio i u kišni. Odlučili smo napraviti jednodnevnu pauzu iz više razloga. Vremenska prognoza nije bila najsjajnija za vožnju bicikla, trebali smo kupiti novu gumu za moj bicikl jer se vanjska guma jednostavno raspuknula, nova novcata je bila, a bicikl je pred put bio servisiran. Doručkovali smo u centru Villacha, kavu i fini masni i mirisni kroasan koji u Zagrebu izbjegavam. Pridružila su nam se tri vrapčića koji su žicali mrvice kroasana. Da slučajno ne pomislite da su danas cijeli dan bicikli ostali na krovu auta, moram vam reći da smo ih odmah po obavljenoj kupovini gume i izmjeni iste stavili u promet. Auto smo ostavili na parkingu ispred trgovačkog centra, a mi smo biciklima otišli u centar. Sve je u znaku Kirchtaga. Svi nose dirndlice i lederhose, a oni koji nemaju tu vrstu odjeće obukli su majice s poznatim uzorkom kojeg smo pronašli čak i na automobilu.




I što se jede na proštenju? Pa naravno, kobasice! I popili smo pivu. Tamo ljudi očito žive za tu feštu.



Baš sam pomislila kako bi se u Zagrebu veliki broj ljudi sramilo obući nešto tradicionalno, isto tako bi bilo onih koji bi se ismijavali, onih koji bi toj manifestaciji sigurno pokušali podmetnuti neko političko značenje, a zajedništvu u ovakvoj vrti veselja ne bi bilo ni traga.



Moram priznati da ja ne volim veliki lunapark, da ne volim nesuvislo uređene štandove na kojima se prodaje sve i svašta, ali isto tako moram priznati da me razveselilo njihovo zajedničko veselje i uživanje u zabavi.
Kad smo se ujutro probudili čekala nas je lijepa tura za pripremljene.



Krenuli smo iz Ledenitzena, zatim St Jacob in Rosental, Ferlach, Klagenfurt pa vožnja oko Werther Seea koje je prekrasno, plaže uređene kao na moru, puno ljudi, zatim se vraćamo do Veldena pa opet Roseg i Ledenitzen. U startu smo imali biciklističku stazu koja je to samo na karti. Naime, u stvarnosti se radilo o uspinjanju uzbrdo i tvrdim da nije bilo drugih biciklista već samo ljudi u gojzericama. Ah, s Mujom nikad dosadno, uvijek mi priredi neko iznenađenje. No, kad smo se popeli ušli smo u neko lijepo mjestašce koje je obilovalo voćkama pa smo se malo voćem i okrijepili. Najeli smo se šljiva. Kasnije smo stali u kafiću na Wörther Seeu, uobičajeno: kava i kolač, odmor i osvježenje jer je bilo pakleno vruće. Kad se svučem izgledam komično, noge su mi preplanule do polovine bedara, ruke kao da ugurala u varikinu jer rukavice čuvaju bjelinu šaka, ali tko još može razmišljati o tim detaljima. Pred kraj ture opet uspon. Druge godine ću očito završiti na nekoj MTB stazi! Ako vidite neku malu spodobu kako se na biciklu kroz šumu uspinje na Medvednicu to sam vam ja.
Otišli smo do jednog od kampova na Facher Seeu i okupali se. Voda se prilikom ulaska činila malo hladnijom jer smo mi bili vrući, ali nakon minutu do dvije počinje uživancija.
Večarali smo neki koruški specijalitet, vučeno tijesto punjeno sirom sa začinima i kuhano, bilo je odlično. Tu noć smo prespavali na Billinom parkingu!
Sljedećeg dana smo vozili kratko. Vjetar je puhao k'o sam vrag, imala sam osjećaj da stalno idem uzbrdo, ali nije bilo tako. Naravno da je bilo i uzbrdo, ali ne stalno.



Zamislili smo napraviti veći krug, ali stvarno je tako puhalo da je Mujo odlučio da je sasvim opravdano skratiti put. Unatoč svemu vožnja je bila lijepa, vidjeli smo hranilište rakova, obitelj labudova (valjda mama, tata i „ružni pačići“), lijepa dvorišta, neke kičaste i prekičaste kuće…







Odlučili smo ostati na Klopeiner Seeu. Mjestašce podsjeća na naša morska odredišta, puno sladoleda, kolača, štandova s plastikom, glazbe…, no mi smo pronašli oazu, kafić koji je imao dio vrta prema jezeru. Stolovi na travi, pogled na jezero, zvjezdano nebo… Pao je dogovor da se sutra kupamo.
Pa smo nakon spavanja na nekom parkiralištu otišli na jezero i plivali. Muji je bilo malo dosadno, ja sam mu rekla neka on samo kruži biciklom oko jezera ili kud već hoće, ali bio je solidaran. Budući da se vrijeme narogušilo, nahrupili su oblaci i počelo je puhati pa smo odlučili da je kucnuo trenutak da krenemo za Zagreb.
Kamo ćemo do godine još vam ne znam reći, ali negdje sigurno hoćemo!

U Njemačkoj smo dosad bili samo jednodnevno, i to gotovo „usput“. Planirali jesmo, u više navrata, ali nikako nije dolazilo do ostvarenja. Ili je bilo premalo slobodnih dana, ili nije bilo povoljnih avionskih karata, ili je bilo preskupo ići autom, uglavnom uvijek je bilo nešto. Što smo stariji svjesniji smo da neće doći neka bolja vremena i da treba iskoristiti što prije sve ono što se u tom trenutku može. Kako sam bila slobodna čitavih tjedan dana, onako potpuno slobodna, da ni jedan dan nisam morala doći na posao, da nisam morala u svoje slobodno vrijeme obilaziti rodbinu ili raditi sve ono što ljudi moraju kad su slobodni, odluka je pala i kupili smo avionske karte za Berlin. Malo smo gledali cijene hotelskog smještaja, pronašli nešto prihvatljivo, razmišljali uzeti ili ne doručak i onda nam je pala na pamet ideja da pogledamo privatni smještaj. To se pokazalo punim pogotkom jer smo uspjeli rezervirati izvrstan apartman u blizini kolodvora Zoo, po nižoj cijeni od hotelskog smještaja, a kad si negdje tjedan dana onda je i komfor važna stvar.
Let do Berlina plašio me kao i svaki let, ali bila sam „hrabra“ kao i uvijek , prilikom ulaska u avion ugledala sam u pilotskoj kabini pilota, točnije ženu-pilota i pomirila se sa sudbinom, neka bude što biti mora! Samo da pripomenem muškarcima koji ne podnose žene za volanom da ova iberžena nije ni jednom zalutala, za se nije izgubila u bespućima neba, da smo letjeli iznad oblaka i sunčali se kroz prozore, da je let bio ugodan (koliko ugodan može biti let avionom, naravno) i da smo u Berlin stigli u točno predviđeno vrijeme, istina s malo žešćim prizemljivanjem, kao da je kotačima pogodila nekog ležećeg policajca, tako da sam napravila grimasu koje bi se preplašio i šef svih šefova, ali Mujo je ostao miran i priseban, samo se nije mogao suzdržati da se ne nasmije mojom faci. Neka ga!
Ispred stana čekao nas je Giuseppe koji nam je predao ključeve i uzeo lovu,lijepo smo ga ispratili i krenuli u novi život.


dio našeg stana

Ne valja dangubiti pa smo brže bolje otišli do prvog špeceraja, zabunom smo ušli u neki Turski, ali i tamo smo se dobro snašli, pokupovali par sitnica za prvu ruku, i onda šetali, šetali, šetali dok nas noge nisu zaboljele i dok nas mrak nije zarobio. Stanovali smo u jednoj od ulica (Kurfurstenstrase) koja „obiluje“ prostitutkama danju i noću. Zgodne mlade i premlade djevojke u čizmama s visokim potplatima, zategnute u korzete, minice gotovo nepostojeće, na dvadesetak metara jedna od druge i u dobrom, drugarskom suživotu s policajcima. Kasnije smo naišli na još jednu ulicu koja je vrvjela utegnutim djevojčicama, djevojkama i ženama.




Kupili smo petodnevnu kartu za javni prijevoz koja uključuje i neke pogodnosti za ulazak u neke od muzeja. Po muzejima i nismo hodočastili jer su „živa“ mjesta bila previše privlačna, tako da smo zadnjeg dana otišli u Galeriju modernih umjetnosti, a pogledali smo i izložbu fotografija, retrospektivu Roberta Mapplethorpea, koja se nalazi u galeriji koja je prije funkcionirala kao pošta. Zgrada nije modernizirana, tako da prilikom ulaska osjetite smrad mokraće, djeluje derutno, ali je itekako životna, fotografije imaju odličnu rasvjetu i vjerujem da su s te strane zadovoljeni najviši kriteriji, ali nemate osjećaj da morate lebdjeti ili hodati na prstima. Izložba za preporučiti (produžena je), ali i za ponovno pogledati.

Malo me iznenadilo što u vrijeme Uskrsa grad nije bio više ukrašen pisanicama, picekima i zečekima, jedino u Arkadama (trgovački centar) je bio puno ogromnih pisanica, te nekim kolodvorima (npr Potsdam.)




Prvog dana našeg boravka uputili smo se pješice u istraživanje, kasnije smo koristili sve vrste javnog prijevoza. Na Marlene Dietrich platzu sagrađene su zgrade oko kojih je močvarno područje. Raste šaš, ribe, žabice, insekti žive u svome raju. To mi je super, iako bi meni smrt od uboda insekata bila zagarantirana.




Marlene Dietrich je, kao što znate, bila njemačka glumica i pjevačica, modna ikona vrhunskih dizajnera, filmska ikona koju su oponašale kasnije zvijezde. Zajedno s Katharine Hepburn jedna je od prvih žena koja je javno nosila hlače. Govorila je „Oblačim se radi sebe. Ne za imidž, ne za publiku, ne za modu, ne za muškarce“. Više puta smo navraćali na njen trg. Otuda bismo produžili na Potsadamer trg koji je za mene jedan od najljepših modernih trgova, točnije, tamo su predivne moderne zgrade, među kojima i famozni Sony centar i Sony tower. Od novih građevina jako mi se dopao i novi željeznički kolodvor.


U Sony centar smo se još vraćali, a najzgodnije mi je bilo zadnjeg dana kad smo šećući u blizini začuli neku buku i povedeni znatiželjom otišli vidjeti o čemu se radi. Bila je premijera filma i gomila ljudi je satima čekala da vidi svoje omiljene glumce, vrištala, naguravala se i fotografirala. Tako smo i mi uletjeli među njih, a kasnije smo na internetu čitali komentar neke djevojke koja proputovala veliku udaljenost, a njen idol joj nije uputio čak ni pogled.




Budući da smo ovdje proveli punih tjedan dana nije bilo potrebe sve obići istog dana, tako smo se na ostatke zida vraćali u više navrata, kroz Brandenburška vrata prolazili skoro svakodnevno. Šteta što je bio tek travanj pa na Unter den Linden lipe nisu cvale.











Nije me se toliko dojmio ni židovski Memorijalni centar ni Otok muzeja ni Humboldt Universitet koliko me se dojmio Tacheles u Oranienburger ulici.








Otkrili smo ga jednog poslijepodneva. Ušli smo u prašnjavi dvorišni prostor prepun skulptura izrađenih od krupnog otpada. Neke od skulptura bih rado imala u vlastitom vrtu, ali kako to u ovom trenutku nije moguće onda smo opetovali naše posjete. Ne samo radi skulptura, fotografija i ostalih izložaka već i zbog zanimljivog kafića koji izgleda neformalno kao i sve ostalo.









Ti naši dnevni posjeti uvelike su se razlikovali po dojmu od večernjeg. Navečer smo ušli u zgradu u kojoj je bilo nekoliko „koncerata“ i izložbi. Na prvom katu Mujo je zastao poslušati i pogledati ekipu koja se dreljila i lupala po instrumentima. Stajala sam uz njega i mislila da se od čuda ne može pomaknuti, ali nisam bila u pravu. On ih je slušao sa zanimanjem. Onda samo otišli na drugi kat, ali tamo zlo i gore! Ovi s prvog kata su bili mila majka prema divljacima u ranim pedesetim koji su urlali, skakali i mahali svojim glazbalima proizvodeći nesnosnu buku. Pjevaču, koji je derući se iz petnih žila zamahivao stalkom mikrofona, iznad glave je visila umjetna zmija i ja sam imala osjećaj da sam ušla u pakao. Želudac mi se stisnuo, malo me tjeralo na povraćanje, glavu sam uvukla koliko je bilo moguće u ramena koja su se ukrutila i samo sam gledala kako ću se što prije izvući iz ove grozomorne situacije. Srećom pa ni Mujo nije u ovome uživao te smo se lagano povukli u mirnije odaje ovog zdanja. Svakome najtoplije preporučujem da pogleda, a mi ćemo sigurno opet kad se vratimo u Berlin.

Tako su prolazili naši mirni dani u Berlinu, a da nismo naišli ni na jednu jedinu mačku. Već sam pomislila da ih nisu protjerali, jer jednog dana smo na nekom gradilištu ugledali čak i zeca (možda zato jer je bio Uskrs?), ali mačke niotkuda.





Zar Berlin koji je gay&lesbian friendly ne trpi mačke? Gotovo da sam bila u to uvjerena sve dok jednoj jutra nisam pogledala kroz prozor u kišoviti dan i u dvorištu ispod klupe ugledala jednu macu koja se sakrila potjerana od napasne vrane.
Osim ovog divnog Tachelesa oduševio nas je Kreutzberg. Multietnička četvrt. Na Heinrich trgu smo odlazili na kavu i kolače. U jedan od rijetkih kafića koji imaju besplatni Internet. Malo dalje na pivo i kikiriki. U jednom od kafića sjedila je i baka s irokezom i dobrano tetoviranim rukama.
U tom našem tumaranju gradom vidjeli smo svega i svačega. Jednom smo kod kolodvora ZOO ušli u bus koji nas je odveo do najistočnijeg dijela istočnog Berlina. To je nešto poput zagrebačkog naselja Travno ili Dugave. A iza tog najistočnijeg dijela ništa. Pustopoljina. Baš tog dana je padala kiša pa umjesto da hodamo otvorenih kišobrana vozili smo se autobusom. Za protutežu smo sljedećeg dana otišli u Potsdam, oko 25 km od Berlina, točnije od središta Berlina. Malo po gradu pa onda u park Sanssouci gdje je ulaz slobodan, a plaća se samo ulaznica za znamenitosti.
Građevina od građevine je udaljena i po dva kilometra. Ako želite sve obići proći ćete petnaest kilometara, a pritom ne smijete koristiti bicikle nego samo vlastite noge. Za obilazak Potsdama smo htjeli unajmiti bicikl, ali već su svi bili iznajmljeni, naime, potrebno je rezervirati unaprijed. Pouka za drugi put. Potsdam leži na rijeci Havel, a oko grada se nalazi niz povezanih jezera. Na sjeveroistoku Potsdama je Babelsberg koji je bio središte njemačke filmske industrije prije Drugog svjetskog rata, a to je i najstariji veliki filmski studio na svijetu. Kao što smo i došli, vlakom smo se i vratili.

U jednoj od naših šetnji prolazili smo pored kuće u kojoj je živio i radio Bertolt Brecht. Odmah iza kuće nalazi se malo Doroteheenstadtsko groblje gdje je i njegov grob, ali i Fichteov i Hegelov. Nekako me raznježilo to groblje bez velikih mramornih spomenika. Po mjeri čovjeka. Zanimljivo je da je studirao medicinu, no vrlo brzo se potpuno posvetio kazalištu. Znao je čovjek što hoće!



Htjeli smo na Alexanderplatzu popiti kavu u TV tornju, ali bio je red pa nam se nije dalo čekati. Možda u nekom povratku, za nekog kišnog jutra kad se drugim turistima neće izlaziti iz hotela. Alex ima bogatu povijest, ali danas se od tih davnih vremena ne osjeća ni dašak, sve je postalo moderno.
U Berlinu je nekoliko jazz klubova, ali nije bilo sreće da poslušamo nekoga od ozbiljnijih glazbenika. No, ipak jedne večeri bio je koncertić na koji smo otišli u A-Trane gdje su nastupali Andreas Schmidt trio i Mana Aznavian. Mana je vrlo mlada pjevačica velikih glasovnih mogućnosti i mislila sam da sudeći prema glasu, a ne prema njenom izgledu ima najviše dvadeset tri godine. No, glas vara, a stas kaže da je mlađa. Sedamnaest joj je godina tek. Poslušajte je, nećete požaliti. Garantiram da će se o njoj još itekako govoriti (i pisati).
Manini roditelji su iz Irana, ali sada svi žive u Berlinu. Sve sam je to ispitala poslije koncerta dok je Mujo otišao po naše kapute.
Istinski me začudio red u Berlinu. Iako po gradu hodaju pripiti ljudi nitko ne urla po tramvajima, autobusima i drugim prijevoznim sredstvima, sjedala koja su tapecirana su čitava, tj. tapecirung nije rasparan, nema grafita po fasadama, osim na mjestima koja jesu alternativna, kao na primjer Tacheles, nema razbijenih boca i prolivenog vina iako ljudi hodaju s flašama u rukama i piju na cesti kao i u tramvajima. Ceste su prljave, ali u tako raznonarodnom gradu vjerojatno drukčije ne može ni biti.
Ja ću se vratiti. Već sam snimila neki mali studio u kojem bih mogla provesti jednu lijepu jesen, učiti njemački, čitati, pisati, crtati, slikati i zvati prijatelje na čaj.

Mislite da je meni do očijukanja s policajcima?! K'o da ja nemam pametnijeg posla. Uostalom, ako baš i hoću očijukati onda mogu birati! To što sam u ovom času sama ne znači da se moram spetljati s bilo kojim muškarcem.
Slušajte, imala sam ja u životu i drugih osim vlastitog muža. Ne, ne, ne želim reći da sam u vrijeme braka imala drugih muškaraca, što vam pada na pamet! Imala sam ih prije braka. Ne, nijedan nije bio policajac, ja, ako baš hoćete znati, padam na poduzetnike. Ne diraju mene ni plave oči, ni crna kosa, ni bijeli zubi, ni pločice na trbuhu, mene zanima muškarac koji zna što želi u životu i koji ne gubi vrijeme da to dobije.
Što? Vi mislite da sam mu dala novac kako bih mu se približila i mužu se osvetila? Pa vama su vrane mozak popile! Pardon! Oprostite! Da mi je znati tko vam je to rekao! On? Cijeli život nastojim živjeti pravedno, nastojim i dijete odgajati da bude pravedno i svoje, da cijeni druge, ali da prije svega cijeni sebe. I onda moj suprug, uskoro bivši, nađe drugu, naravno mlađu, i ostavi me. I mene i dijete. I zar nije logično da sam bila sva izvan sebe? A do jučer se sve činilo dobro. Ma što dobro, činilo se savršeno!
Krenula sam po malu u vrtić kad mi je javio, znate, onako pizdunski preko telefona, da on odlazi. Vozila sam i nisam se mogla od šoka koncentrirati na promet. Prikočila sam i dala desni žmigavac te se sparkirala prvo na nogostup, a onda da ne priječim prolaz pješacima produžila sam do parkića. Sva sam se tresla, suze su samo curile, a jecaji otimali. Pa što ako sam se sparkirala na travnjaku? Mislite da bi bilo bolje da sam se zabila u auto ispred mene ili da sam nekoga zgazila? Ma dajte! A taj vaš policajčić je došao i umjesto da me pita zašto plačem, da me pokuša ili utješiti ili prizemljiti, on mi gura pod nos zakon!
Parkiranje i zaustavljanje na nedopuštenim mjestima. Pa i ja sam u braku, i to je neki zakon, ali on je našao drugu i mene ostavlja. Pa što njemu nije došao neki policajac da mu naplati kaznu, jer zbog njegovog postupka sam ja završila na zelenoj površini.
Kad sam ugledala policajca kako lupka po staklu prozora, otvorila sam i rekla joj, molim vas, nemojte, ne znam što radim, muž me ostavio. Još je pitao je li našao mlađu, kao neka fora. Ja sam automatski gurnula ruku u novčanik, mislila sam što prije platim prije ću se maknuti iz te grozne situacije. Izvukla sam to što sam imala u novčaniku. Bilo je 300, ali on je rekao gospođo to je 500 kn, no dobro, dogovorit ćemo se, pa ljudi smo, i spremo novac u džep. Nije ni potvrdu napisao, a nisam ja to mislila tako bez potvrde. Nisam se usudila tražiti, mislila sam bolje tako nego da mi neki kazneni bod još prikelji, a sad ću sve morati sama, trebat će mi auto. On je taj koji je htio uzeti. A kasnije sam vidjela da to nije 500 kao što je rekao nego 300, dakle ja sam platila to što je i trebalo, samo svinja nije napisala potvrdu!
Da nije bilo tog voajera koji snima kamerom s balkona niti biste vi znali za moj prekršaj, niti bih morala iznositi svoju intimu. Uostalom, sve je snimljeno, zašto on niječe? On može pričati što hoće, ali njegova izjava da sam mu plaćala za ljubavnu avanturu je van svake pameti! Kakva je to mogla biti ljubavna avantura!? Što sam mogla učiniti onako zaplakana u autu? Ili bolje rečeno, što je taj šmokljan zakopčan do vrata u tu uniformu mogao učiniti? Seks u autu u parkiću? Ja sam poštena ostavljena žena, a on se samo izvlači jer zna da bi upravo on trebao odgovarati. Jesam, dala sam 300 kuna, ali shvatite, to nije mito, to je bilo iskorištavanje emocionalno potresene žene. Da me barem pokušao tješiti, hajde, možda bih i stala u njegovu zaštitu. Možda bih se sažalila nad budalom, ali ovako…? Kaznite njega, on je primio. Ali vidim ja da nema tu pravde, kadija te tuži, kadija ti sudi.

Znam da će ovo opet biti monolog. Nije mi prvi put da objašnjavam o čemu se radi, ali kao da nitko ne želi shvatiti! I uz sve moje znanje i dobre namjere ne vraća mi se istom mjerom. Na kraj pameti mi nije da iskorištavam ljude. Pa ja sam liječnica! Meni je Hipokratova zakletva zakon. S njom ustajem i liježem. Od kad znam za sebe živim za to da pomažem ljudima.
Svoju obitelj nemam, bila sam jedinica, a roditelji su mi odavno umrli. Udavala se nisam upravo zbog toga da se u potpunosti mogu posvetiti poslu.
Baš kako i kaže originalna Hipokratova zakletva, svoj život podređujem u korist bolesniku. Mogla sam da sam htjela. Koliko se zgodnih muškaraca okretalo za mnom, koliko ih je ušlo u moju ordinaciju, koliko njih se nije dalo van milom, ali ja sam odabrala svoj poziv i meni je to vrhunac. K meni dolaze i bogati i siromašni. Dolaze i učeni i neuki. Za mene je čovjek – čovjek, ja ne gledam na njegov socijalni status i obrazovanje. Ne zavirujem u njihove bankovne račune, ja gledam samo laboratorijske i druge medicinske nalaze. Katkad im pogledam jezik, jer zdrav jezik je ružičast, a bijele naslage upućuju na bolest. Istina, dogodi se da čovjeku nekad nema pomoći, da je bolest toliko uznapredovala da naša ljudska pomoć samo ublaži muke. Ali, to je tako rijetko. Ako se dođe na vrijeme, ozdravljenje je vrlo vjerojatno. No, moramo biti svjesni da je ljudski organizam vrlo složen, da su uzroci pada imuniteta, pa potom i razvoj bolesti, različiti od čovjeka do čovjeka, da treba pažljivo promotriti bolesnika i proučiti rezultate njegovih medicinskih pretraga kako bi se došlo do najboljeg rješenja. Pacijenti su katkada svojeglavi. Vi im kažete jedno, oni rade drugo. Nekad poslušaju, nekad ne. Katkada se radi o nekoj bolesti koja ne zahtjeva ni previše pažnje ni previše njege, ali ima bolesnika koji od takve zanemarive bolesti naprave čudo. Kao da oni jedini imaju tu bolest i dolaze svakodnevno kao da im život ovisi o niti. Umjesto da sjede kod kuće i odmaraju. Imate i onih drugih kojima život uistinu visi o koncu, ali oni se ne daju krstiti i često dođu kad je već prekasno.
Vi me optužujete za nešto što ne drži vodu. Ni od koga ja ništa nisam tražila. Ja jedino tražim od svojih pacijenata da se pridržavaju mojih savjeta i da redovito uzimaju terapiju. A kako su me roditelji odgojili da budem pristojna sa svima bez obzira na vjeru, nacionalnost, spol i klasu tako ne mogu postupati protivno tome. Zar i vi ne vidite da bi bilo ponižavajuće za moje pacijente da im vraćam ono što mi donesu kao mali znak pažnje? Kako bi se osjećala žena sa sela kad donese domaća kokošja jaja ili patku koju je čitavu večer čarupala, a da ja to ne želim primiti? Zamislite kako bi se osjećala majka bolesnog djeteta koje leži na mom odjelu kad bih odbila šteku cigareta, a moram pripomenuti da sam nepušač. Mislite da je meni ugodno kad mi donesu polovicu svinje, pa je onako još gotovo toplu i krvavu moram vući doma, jer kažu gospođo doktor, ovo je vam je friško zaklano, to smo posebno za vas klali. Problem su i oni s bombonijerama. Kad vam padne šećer pa odmotate da si zasladite i počastite sestre na odjelu imate što za vidjeti. Ispod ukrasnog papira s mašnom plavi se koverta s novcem. I znaj ti onda tko ti je to podmetnuo! Nekad napišu tko je, nekad ne. Jednom je jedna gospođa napisala da mi se zahvaljuje za pokušaj liječenja jer joj je suprug, nažalost, tijekom boravka u bolnici preminuo. I ja sam je zvala, kumila i molila da dođe po svoj novac, ali nije htjela, rekla je ak' vam ne treba hitite ga! Kako već rekoh, pristojno sam odgojena, iako moram pripomenuti da je jedan od principa originalne Hipokratove zakletve da liječnik treba prihvatiti nagradu za uspješno ispunjenje zakletve, samo da se razumijemo, i ja sve te plave koverte nosim u Caritas pa neka oni s tim rade što god žele. Jedna žena mi je rekla da je red da se da pa da je onda red i da se primi. I što sam mogla, primila sam. Zamislite da nešto pođe po zlu jer se ne držim reda.
I zašto vi mene ovdje zapravo maltretirate i ispitujete kad ja ništa od toga nisam tražila? Pacijenti su ti koji nas zlostavljaju svojim postupcima, ne bismo mi ama baš ništa uzeli da nas oni na to ne tjeraju! Nešto ste vi pomiješali, nisam ja hipokrit, ja sam položila Hipokratovu zakletvu.

I sad ti pomisli kako će to utjecat na malog! Prepušten sam sebi i tim budalama u školi. Da mu je bar otac ovdje. Ali ne, njemu se živo jebe za sina i za mene! Ma nije on otišao trbuhom za kruhom, nije on mislio na popravljanje standarda obitelji, otišao je on za slobodom. Lako je s motorkom šetati kanadskim šumama i piliti. Kad si muškarac.
A ja, majka… Majka kojoj je na grbači ostavio domaćinstvo, a on će, kao, slati pare. I šalje on, šalje. Ali ga već deset godina nije bilo tu. Kako je otišao tako je i ostao. Već je sve te javore tamo mogao porušiti! Da mi je sad ta motorka ja bih njega napola! I ovako sam završila tu s vama koji ste i vlastitim rukama davili. A njemu bi trebalo suditi, njemu, ne meni. Njemu jer samo šalje pare, a ljubav i brigu ne poznaje.
Da je mali imao oca kraj sebe možda bi imao više samopouzdanja. Možda bi više učio. Ili manje učio, a više znao. Ovako, nit' ima oca, nit' znanja, nit ocjena za prolaz.

Nisam ja ništa loše mislila, ali ta bezosjećajna babetina me prijavila. Radi pišljive plave koverte s pedeset eura! Lijepo sam joj rekla gospođo profesor ovo je za vas, sitnica, nemojte se uvrijediti, nije puno… A ona meni hoćete molim vas izaći, što vi mislite tko sam ja. Pa znam ja, ona je razrednica, što me pita gluposti. Radila sam ja tako i u osnovnoj školi, ali nikad nisam naišla na takvu budalu. Ljudi bi lijepo uzeli, spremili u džep, u torbu i sve u redu. Meni nije puno, njima očito dovoljno, jer mali je odmah bolje učio. Ali ova… sačuvaj me Bože! Zapjenila se, pocrvenila, poplavila, počela vrištati da izađem, kad ja stojim dalje i molim je i kumim da primi, a ona kaže birajte, hoćete kroz vrata ili kroz prozor. Vidjela sam da je vrag odnio šalu, kako je luda još bi me i kroz prozor gurnula. Pokupila sam koverticu, vratila je natrag u torbu i mislila otići na kavu dok se furija ne smiri, a onda pokušat ponovo.
Razmišljala sam da dodam još pedeset unutra, ali opet, nije ona mogla znati koliko je bilo, ona je to tek tako odbila, ne razumijem zašto. Ako je premalo, dat ću ja još, ali još mi se nije dogodilo da me netko sâm traži više. I otišla sam na kavu, s namjerom da pokušam za četrdeset i pet minuta, pod odmorom, neka se ona malo smiri. Davala sam ja i njenim kolegama, sve je uvijek bilo u redu. Od jedinica odmah nastale trojke, negdje i četvorke.
Vratila sam se, ušla u sobu za roditelje, a s njom su sjedili kolege koji nisu imali njenih problema. Dobar dan, dobar dan, kažemo si. Evo mene, oprostite ako smetam. I mislim bit će lakše, kolegama sam već dala, neće se pred njima opirat, a očito su o tome i pričali, jer zašto bi baš oni bili s njom. I izvadim ja kovertu, a ona grakne, sram vas bilo, imam svjedoke! To što sam je ja smirivala i govorila da su i oni dobili nije ništa značilo, moja riječ je bila nula, ogromna nula jer i oni koji su već dobili su stali na zadnje noge i prijetili mi, rekli da ih vrijeđam i sramotim, da govorim laži.
Da je taj moj drvosječa ovdje, možda bi bilo manje para, ali više razumijevanja i dijete ne bi imalo problema u školi. A sad sam ja u zatvoru, on je u Kanadi, mali kod bake, a i to je pitanje do kad, jer tko zna što će socijalna služba odlučiti.
Mogu samo brojat ove rešetke, jen', dva, tri…

Jutra su tamno plava prije svitanja.
Kad mliječno, svijetloplavo bljedilo
probiju zrake sunca
i kroz otvore na roletama
poigraju se na tvom usnulom licu,
zaustavlja mi se dah.
Jer dok snivaš, najljepši si,
ljubavi moja jedina.

Gugut grlica pod krovom
potmulo odzvanja i budi te,
ljubavi moja usnula.

U kuhinji se dimi iz čajnika,
miris mente pronalazi put u tvoje nosnice,
sunce se već pojavilo na prozoru
i oči tek što nisi otvorio.

Ljubim te u postojanje tvoje
i srećom odišem što ovdje si,
stvaran i opipljiv.
Dok tako polusnen
šalicu čaja prinosiš usnama
vjerujem u vedrinu našeg dana.

Želim imati dva, tri svoja tijela.
Jedno da bude uvijek sa mnom,
drugo da ode s prijateljima na kavu
dok prvo mora raditi.
I treće da mi pravi društvo
dok nemam vremena za izlazak,
a rado bih u društvu popila kavu.
Navečer ću usnut u svome prvom tijelu,
drugo će leći na pomoćni ležaj,
a treće će izaći na tulum
da se istovremeno i naspavam
i dobro zabavim.
Ujutro će drugo tijelo,
(ono s pomoćnog ležaja)
prvom tijelu koje se još valjuška u krevetu
i onome koje je tulumarilo
napraviti engleski doručak
od kojeg se ne mršavi nego si fit čitavog dana.
Da, tri tijela i jedna duša
bili bi sasvim dostatni mojim potrebama!
Bit će da je to zato
jer mi je duša velika, a tijelo malo.

Nina je bila draga, vesela i nestašna djevojčica. Po cijele dane je skakala, igrala se i zapitkivala različita pitanja. Ne samo učiteljicu, ona je i mamu i tatu i djeda i baku i susjede i prijatelje, ma sve živo, bombardirala raznim pitanjima.
Istina, nije baš uvijek čula odgovor jer se žurila postaviti novo pitanje. Ponekad je imala i pomalo čudne ideje.
-Mama, molim te odvedi me okulisti. Hitno! – rekla je jednog dana.
Mama se iznenadila jer do sada nije ni u jednom trenutku primijetila da Nina ne vidi dobro.
-Što se dogodilo, Nina? – zabrinuto je upitala.
-Ništa, samo me odvedi okulisti.
-Zar ne vidiš dobro?- inzistirala je mama.
-Pa...
-Ne vidiš pročitati što učiteljica piše na ploču?
-Mogu, mogu. – odgovorila je Nina.
-Pa zašto onda moramo do okuliste?
-Pišemo kontrolni iz matematike, a to baš ne znam najbolje.
-Ali okulist ti tu ne može pomoći.- objašnjavala je mama.
-Može, može. Bila je kod njega Iva i rekla je da joj je dao jako veliku dioptriju. - objašnjavala je Nina opisujući rukama po zraku veliku kružnicu.
-Ali Nina, to nije dobro, znači da Iva ne vidi dobro.
-Da, ali sad će dobiti naočale. Ja ću ga zamoliti da i meni da veliku dioptriju i onda ću vidjeti rješenja kod drugih učenika. Moći ću prepisati, a da me učiteljica ne primijeti. – objašnjavala je Nina.
-Eh, moja Nina, rekla je mama, prvo ćeš sjesti da ti ja objasnim što je dioptrija i zašto se ide okulisti. Zatim ćeš uzeti zbirku zadataka iz matematike i vježbati. Sigurna sam da ćeš dobro napisati i bez pomoći okuliste.
Nina je spustila pogled prema podu, ne vjerujući da nije uspio njen plan.
-Ipak, da ne budeš tužna što ne ideš liječniku, naručila sam te na kontrolu kod zubara. – u šali je dobacila mama.