CHABLIS

Život je samo igra
u kojoj dižemo pogled prema nebu,
grlimo oblake i smijemo se
pod kapima kiše.
Da je život samo igra nisam pročitala,
mislim da to nigdje ne piše,
ali vjerujem da je tako
jer rukom lako dodirujem Sunce,
udišem svježinu jutra
i zaogrćem se treperenjem noći.
Sva sreća, sva tuga, svi nemiri i čežnje
s igrom će doći,
a ja se prepuštam dok traje
jer igra kao i sve drugo
mora proći.

Totalno ne fer!
Mislim da se greška potkrala još u rodilištu. Otac je za mene donio odjeću koju je majka priredila prije poroda, ali babice su zeznule stvar. A možda nije babica svemu kriva, možda je samo sudbina odigrala svoju ulogu.
Kme. Kme. Kmeeee…
Majka je priredila malu bijelu kapicu od makoa i platnenu pamučnu benkicu obrubljenu decentnom čipkom, nekoliko gaza i tetra pelena, jastuk za novorođenče i bijelu heklanu dekicu. Otac je to ponio u rodilište da obuku njegovu malu princezu i da je tako skockanu donese kući.
Mali smotuljak koji mu je babica predala u ruke, a on njoj krišom gurnuo u džep nekoliko novčanica jer, zaboga, radi se o dobrom starom običaju, potpuno je zaokupio njegovu pažnju.
Majka je bila pribrana i odmah je zakriještala To nije ona, zamijenili ste je!, a babica je smireno pokazala narukvicu na mojoj maloj ručici i usporedila je s brojem na majčinoj te olako odmahnula uz riječi kako su žene nakon poroda smušene i da to ne treba uzeti za zlo niti se brinuti oko toga. Sve je to normalno. Ono što je majku zavelo bila je otrcana kapa na mojoj glavi, a kad smo došli doma i kad su me izvadili iz jastuka za novorođenčad koji su svi tada zvali jednostavno „ajmpidekl“ majci su potekle suze. Otac te suze nije mogao razumjeti. Pa živa je i zdrava, što cmizdriš radi jebene benkice, bile su njegove riječi u povišenom tonu koje je majka kasnije prepričavala kad god bi bila ljuta na njega i kad bi mu predbacivala stvari vezane uz moj odgoj. Babica je jednostavno zaboravila promijeniti benkicu i na meni je ostala jedna rasparana na leđima. To se ni ne vidi kad dijete ionako leži na leđima, što histeriziraš!? pretpostavljam da je bio nastavak očevog govora. Majka je u tome vidjela zlu sudbinu, nešto što me ne bi trebalo snaći u životu, a ona je to prepoznala dok sam imala samo nekoliko dana. Predodređena za neimaštinu, znala bi povremeno ponoviti. Ne zvuči baš sjajno.
Oskudica je ženskog roda. Ali ne bila ja žena ako neke stvari ne promijenim na bolje!
Osobno, u ranom djetinjstvu nisam baš vidjela da me ta poderana benkica sudbinski lišila nekih stvari, ali kad sad razmišljam ima nečega u tome! Učili su me da budem skromna. Skromnost, skromnost i samo skromnost. Moje prijateljice imale su na desetke lutaka, ja samo dvije. Nosile su odjeću iz inozemstva, neki šverc iz Trsta ili Graca, dok je moja odjeća bila sašivena kod kuće.
I sve je bilo dobro do puberteta. Kad su se hormoni počeli buditi, a tijelo bujati, postala sam sama sebi neprijatelj. Ni sa čime nisam bila zadovoljna, a stalno sam se gledala u ogledalo.
Bljak. Bljak. Bljak.
Muške oči gledaju drukčije. Muški mozak shvaća drugačije. U muškim očima ja sam bila poželjna djevojka. Ali tada to još nisam shvaćala.
Moje teške dojke stajale su prkosno i čvrsto ispod tanke bijele majice. Bradavice su često znale stršati dok su se kolobari samo nježno ocrtavali svojom tminom.
Divota. Divota. Divota. Ljepota. Ljepota. Ljepota. Krasota. Krasota. Krasota.
Mumljali su i uzdisali muškarci ili balavi dječarci.
Majka je i dalje bila opsjednuta time da me netko zacoprao navlačeći mi tu poderanu benkicu, mislila je da se nikada neću izvući iz siromaštva ili prosječnosti, vjerovala je da bi bilo najbolje za mene da posjetim nekog vrača ili barem gataru da skine s mene urok za koji je vjerovala da postoji.
Šic, šic, šic! Pljuc! Pljuc! Pljuc!
Srećom, u glavi sam uvijek imala više nego na tijelu. Shvatite to kako god želite. Odluka je odluka i sprovest ću je u djelo, ne bila ja žena, kako već rekoh.
Skinula sam teške veste ispletene maminom vještom rukom i zamijenila ih kratkim majicama koje su razotkrivale više nego pokrivale.
Gospođice, kako ste vi lijepi. – očarano.
Mala, ideš! – mladenački osupnuto.
Imaš vremena barem za kavu?! – beznadno molećivo.
Hoćeš li sa mnom na jedrenje? – bogataški prepotentno.
Uh, kak' bi' te ja, samo da znaš! – prostački iskreno.
Studirala sam ne nasjedajući na bračne ponude. Imam u glavi i više nego zrnce soli. Znala sam čaroliju tijela iskoristiti i na nekom ispitu, ali to i nije bilo toliko do mene koliko do profesora.
Odličan, kolegice. Odličan, kolegice. Odličan, kolegice.
A bilo je i onih mlađih, ali mudrijih koji bi mogli i štogod drugo, a ne samo sliniti nad mojim čarima.
Kolegice naučite bolje, vidimo se drugi put.
Bio je to mudar odgovor profesora koji nije htio riskirati mogućnost da završim studij, a da se još koji put ne sretnemo. Ono što sam vidjela u ogledalu kad bih se pogledala odgovaralo je mojim očekivanjima. Što je guzičica bila oskudnije pokrivena ponude su bile bogatije.
Vau! Vau! Vau!
Svi oni koji bi me ugledali rado bi mi se motali oko nogu i govorili umiljato i nestrpljivo mijau poput izluđenih mačaka u veljači. Imala sam dosta zanimljivih i perspektivnih tipova. Ipak, kako sam odlučila siromaštvo preokrenuti u bogatstvo još sam neko vrijeme oskudno pokrivala svoje tijelo, a udvarača je bilo sve više i više, ševe su padale poput suza svetog Lovre u kolovozu, ponuda za posao bilo je na bacanje.
Ah! Ah! Ah!
U mojoj glavi znanje se množilo, udruženo s iskustvom punilo je moj novčanik. Oskudna odjeća donijela mi je bogate poslodavce i dobre frajere, a majka je prestala ponavljati sudbonosne slutnje i vjeru u prokletstvo kojim sam bila obilježena na dan izlaska iz rodilišta.
Tada se pojavio on. Gospodin Sudbonosni. Gospodin Kockar. Kocku je vješto obrtao, sreća se lijepila za njega. A zalijepila sam se i ja. Pratila sam ga u kockarnicu, on mene u krevet.
Maco, još, još, ahhhh!
Nosio je modernu odjeću i nije imao zalizanu crnu kosu i tamne naočale. Nije nosio debeli zlatni lanac kakvim je mene obdario na početku naše veze. Bio je dobar i mio. Sasvim netipičan primjerak kockara. Vjerovala sam da mogu proniknuti duboko u njegovu dušu kao što je on uranjao duboko u moje tijelo. Pazio me i mazio. Izvodio na večere i romantična putovanja.
A onda se dogodilo nešto sasvim predvidljivo. Gospodin Kockar se malo previše zaigrao s gospođom Sudbinom. Te mu je ista iz čiste zloće, a možda i iz nekih drugih razloga, odlučila uskratiti dobitke. I sve to ne bi bilo tako strašno da joj se gospodin Kockar nije odlučio suprotstaviti. Nastavio je igrati i nizao je gubitke.
Ja o tome nisam znala ništa, jer baš tada me prestao voditi sa sobom pod izlikom da se mojem trudnom tijelu bolje kloniti dima i zagušljivog prostora. Držao me podalje od stresa. Srce od čovjeka.
Jednog sudbonosnog jutra krenula sam na posao i primijetila da u garaži nema mog auta. Gospodin Kockar ga je pretvorio u igru na sreću. Nekog drugog sudbonosnog jutra primijetila sam da mi je novčanik prazan.
Zar je moguće da se toliko srozao da mora kradimice posezati za mojim novcem?
Taj nedostatak stila odredio je kraj naše veze. Na mojim bankovnim računima ostalo je još poprilično ušteđevine. Logično, jer pouku nosim još od prvih dana života, sudba je stvar kleta. U rodilište sam išla sama. Ponijela sam najfiniju odjeću za svoje čedo. A prije nego li je stigao taksi za povratak doma provjerila sam što ima na sebi.

Okreni stranicu. Okreni stranicu. Okreni stranicu. Neprestano mi se ista misao okretala u glavi, dok moje mentalno biće, kao ni ono fizičko nije činilo ništa. Rano ustajanje, odlazak na posao, povratak, kuhanje, peglanje, spremanje, priprema za posao, tuširanje, spavanje, ustajanje, posao, povratak, kuhanje, peglanje, pregledavanje domaćih zadaća, igra s djecom, spavanje, ustajanje, posao, povratak, kuhanje, odlazak u trgovinu, plaćanje računa… Između toga prostačenje, psovke, svađe, prepucavanja, dječja vika, dječja šutnja, ženki krikovi, ženke suze, muška ruka, muk, mrak, a onda opet krevet, noć, ustajanje, putovanje, posao, povratak, kućanski poslovi…

Moje više ja govorilo je okreni stranicu, okreni je energično, okreni je bilo kako samo je okreni. Inercija je prevladala, kolotečina se nastavljala. Htjela sam ga skinuti s vrata, htjela sam djecu zaštititi od njegovih ispada, htjela sam, ali nisam imala petlje okrenuti novu stranicu. Onda sam se htjela ubiti i djecu ponijeti sa sobom u dubinu rijeke da ne pate uz očeve ispade i nedostatak majke koja nije znala gordo koračati ovim svijetom.

Smrt, što je to? Izlaz. Prijelaz iz patnje u smiraj. Ništa. Sve. Lice mi je bilo oslikano dubokim podočnjacima i natečenim usnama, kroz glavu su mi prolazile kolone misli, a nisam ih znala pravilno usmjeravati. Rojile su se, prelazile jedna preko druge poput crva koji samo znaju da moraju gmizati uokolo, ali ne znaju zašto.

Između posla i vlaka šetala sam oštrim zrakom koji se zabijao u nosnice ne bih li malo razbistrila misli, ne bi li se ti crvi malo smirili u nekom kutku glave i dopustili nekoj pozitivnoj i jednostavnoj misli da me udalji od gnjeva, podčinjenosti, mizerije i svih vrsta crnih scenarija kojima sam u zadnje vrijeme naginjala. Hladna rijeka tekla je mirno.

Gospodin suprug, moj gospodin mučitelj. Za našu djecu velika nepoznanica, unatoč zajedničkom stanovanju. Za sve ostale milo dijete, gospodin čovjek, poduzetnik. Njegova majka je za života govorila da me obožava do bola. A ja sam od tog njegovog bola imala modrice i po duši i po tijelu. One po tijelu bi prolazile za kakvih tjedan do dva, ali one druge su postojane poput olovnog vojnika iz dječje priče.

Eh, al' me taj volio! Kad bih išla na posao vozio bi me do vlaka, a onda bi me zvao svakih petnaestak minuta da provjeri je li sve u redu, ljeti imam li dovoljno zraka u kupeu ili umirem od vrućine, zimi nije li lokomotiva ostala zametena u snijegu. Kad sam odlazila u obližnji dućan po kruh i mlijeko nerijetko bi mi hrlio u susret, ne da mi pomogne nositi stvari nego da vidi nije li mi se štogod dogodilo putem. Bon od mobitela je redovito on kupovao i utipkavao broj, usput bi, naravno, provjerio s kim sam razgovarala i kome slala poruke. Sve to pod izlikom da mu je do mene toliko stalo da ne bi mogao podnijeti da mi se nešto loše dogodi ili da mi netko nešto ružno kaže. Često smo odlazili u kino. Po njegovom izboru gledali smo neke mračne filmove, ali uvijek me držao za ruku kako se ne bih plašila krvavih i mračnih scena. Po izlasku ih kina na njegovom se licu ocrtavao osmijeh, prepoznavala radost, a na mojim zapešćima modre narukvice od njegovog zaštitničkog stiska. Bili su to, po njegovim riječima, poučni filmovi s dubokim smislom, toliko dubokim da ga ja nisam mogla otkriti.

Odlazili smo zajedno i u shopping centre. Jako se volio uređivati, gospodin poduzetnik je držao do svoje vanjštine. Ja bih obično odlazila u supermarket po špeceraj dok bi on birao za sebe odjeću i obuću. Svaki puta nova kravata. Uz svaku košulju ima po desetak kravata. Toliko gaća ja nemam u ormaru. Katkada je bio galantan pa bi me razveselio nekom torbicom ili maramom. Budući da je bio puno niži od mene mijenjali bismo se za vrećice po odlasku iz shoppinga. On bi preuzeo male vrećice iz supermarketa, a ja sam nosila njegove glomazne vreće s novim cipelama ili kaputom jer bi se njemu vukle gotovo po podu. Nije to što je on bio toliko nizak,nego su vreće bile velike. A kad smo već kod visine, bio mi je do ramena i u vrijeme naše najveće ljubavi on se palio na visoke žene, a ja na male dječarce vragolastih očiju. Tako su nastale i naše tri princeze. Nisam mogla odoljeti njegovim zavodničkim pogledima, njegovim stiscima i pritiscima. Topila sam se pod njegovim tijelom, uzdisala u njegovim rukama, jecala od orgazma, plakala od smijeha i na kraju nakon niza godina osvijestila se i poželjela okrenuti novu stranicu u svom životu. A stranica je bila teža od kamena i nisam je svojim slabim tijelom i potlačenom dušom mogla okrenuti.

Želim te uvijek i samo za sebe, govorio je. Odlazio je često od kuće jer nije želio samo mene. One koje je također želio i imao vraćale su ga u njegov dom kad bi mu ponestalo čistog donjeg rublja i novčanica u džepu. Nije mi to nikad trebao reći jer sam to osjećala. Nije me nikad zazvao tuđim imenom, ali znala sam naletjeti na zgužvane ženske gaćice na zadnjem sjedalu našeg obiteljskog automobila. Neopazice bih ih bacila u smeće, koliko god me boljelo srce što zbog prevare, što zbog bacanja stvari.

I ja tebe želim. Želim te izbaciti iz svoje duše, iz našeg stana, iz svog sjećanja. Želim ti gurnut u guzicu onaj kišobran koji si mi donio iz Venecije i potom ga otvoriti. Ali polako. Prvo moram srediti misli, umiriti gvalju crva koji ruju mojom pameću, koncentrirati se kao da želim skočiti u bazen s visoke odskočne daske, a pritom umirem od straha što od visine što od vode. I onda kad se potpuno umirim skočiti.


Djecu sam poslala svojim roditeljima na more. Pasati će im morski zrak, a ja ću dobiti vremena za sebe i uspostavu vlasti nad svojim mislima. U redu, i to je nešto. Znam što neću, a polako doznajem i što hoću.

Neki plamičci palucali su mojim ždrijelom i teško sam gutala. Ni kašalj me nije zaobišao. Javila sam na posao da ću ostati kod kuće. Tog poslijepodneva otvorila sam bolovanje. Gospodin suprug je bio na službenom putu. Nekoliko puta je telefonski provjerio što radim, i nije mu bilo drago da sam tako neplanski ostala kod kuće, dozvolila bolesti da ovlada mnome. Vjerojatno ju je doživljavao kao konkurenciju. A ja sam uzela čaj od kadulje, pastilu islandskog lišaja, tabletu za spavanje i bacila se u krevet. San me potpuno preuzeo, kao nekad gospodin suprug. U tako potpomognutom odmoru ne sjećam se što sam sanjala, ali kad sam se probudila bio je novi dan, nešto manje boli u grlu i nekoliko neodgovorenih poziva na mobitelu. Svi odreda njegovi, drugi me ionako ne zovu. Po prvi puta sam osjetila neku snagu i zadovoljstvo što nisam čula mobitel. On je vjerojatno bio lud od brige jer se nisam javljala. Sigurno nije mislio da me pregazio vlak, u njegovoj glavi je vjerojatno bio potpuno drugačiji scenarij. Ja, njegova žena, njegovo vlasništvo, u krevetu s desetak muškaraca. S popunjenim svim rupama, uključujući i one na čarapama. Prigušeno svjetlo, tek toliko da se naslućuju oble konture muških bicepsa, ženske stražnjice, podatnih grudi, stršećih penisa i kuštrave vagine. I dok se on, više nego vjerojatno, preznojavao od nelagodnih misli vezanih uz mene ja sam po prvi puta za vrijeme trajanja našeg braka osjetila nadmoć. Pojurila sam do ogledala da vidim kako izgleda žena koja staje na svoje noge. A pritom te noge rastu ravno iz njene glave, iz njenog sređenog uma, prikovane za zemlju poput čvrstih nogu krapinskog neandertalca. Što su mi misli bile jasnije to mi je stopalo bilo šire i bolje utisnuto u tlo.

Dan je bio idiličan, kao s razglednice. Sunce se kočoperilo na nebu nakon niza oblačnih dana,na pročeljima kuća igrale su se sjene, zavojite od gitri s prozora na drugoj strani ulice, grudaste od automobila, mobilne od prolaznika koji su otkopčali svoje gumbe na kaputima kako bi se toplina proljetnog dana unjedrila i grijala ih i kasnije.

Nije trebalo proći puno vremena nakon mog buđena da zazvoni mobitel. Uzrujani glas je ispitivao što se dogodilo, gdje sam bila, zašto se nisam javljala. Ništa nije bilo, viroza, bila sam u zemlji Nedođiji, spavala, ali osjetila sam da mi ni riječi ne vjeruje. Rekao je da ne tjeram šegu s njim, da se uozbiljim, da on brine za mene, da će se vratiti čim obavi poslove. Hvala na pitanju, razgovor nije trajao dugo, ali i toliko je bilo previše.


Plan je bio u mojoj glavi. Otišla sam u dućan i kupila kutiju cigareta. Otišla sam u knjižnicu i posudila novu knjigu. Stan nisam spremala, legla sam u krevet, uzela knjigu i čitala. Otvorila sam kutiju s cigaretama i zapalila tri te ih ostavila da izgore i same se ugase u pepeljari. Ja sam nepušač. Naručila sam pizzu. Kuhala sam čaj da mi kašalj sasvim mine. Pocuclala pastilu islandskog lišaja, popila tabletu za spavanje i odlučila se za popodnevni bjuti slip. Stan nisam pospremala, red je da se dobro odmorim kako bi viroza prže prošla. I da mogu staloženije razmišljati i kovat svoju sreću.

Probudila sam se istovremeno s otključavanjem ulaznih vrata stana. Bio je to on. Ja u krevetu, on na sobnim vratima. Blijed u licu, izbezumljen, ljutit. Bulji u pepeljaru pa u mene. Tko je bio tu, tko je pušio, pita. Nemam pojma, kažem, a on jednom rukom svlači kaput, otresa cipele s nogu i kreće prema krevetu. Saginje se ispod, lupa koljenom o pod, gleda ispod kreveta, nigdje nikoga i ničega do mucica nepometene prašine. Otvara ormare, a iz njih proviruju njegova uredno složena odijela i bezbrojne kravate. Gura ruku među njih i ja poželim da postoji neko bajkovito biće koje će ga ugristi za ruku dok prolazi po mlitavim svilenkastim rukavima svoje odjeće. Gdje je?-urla. Tko?-pitam. On? Tvoj jebač!-urla. Ne razumijem, - kažem. Imam virozu, spavala sam, ničega se ne sjećam, mislim da nije nitko bio ovdje. A ove cigarete u pepeljari?- ne da mu vrag mira. Možda svemirci, zaista ne znam, kažem i okrećem se na drugu stranu kreveta. Obrće me jednom rukom, drugom čupa za kosu. Ali ja imam plan. Puštam ga i trpim. Misli da sam luda, jer ovo je prvi puta da se ne opravdavam, da ne cvilim od straha, da ga ne molim, da ga ne ljubim i ne nudim mu svoja bedra. Čupaj, viči, olakšaj si postojanje mali čovječe.
Bilo je još nekoliko pokušaja sadističkih prepada, kontrole mobitela, prekopavanja torbice, ormara i frižidera, ali sve je ostalo na tome. Ja sam i dalje bila na bolovanju radi viroze, a on je morao dalje, svojim putem. Da, to je bio samo njegov put. No, o tome se u obitelji nikad nije govorilo. Najavio je, samo tri dana. Samo tri dana i onda se vraća.


Oprala sam svoju odjeću i uredila se. Skuhala sam juhu, okrijepe radi. Stan nisam spremala, niti suđe prala. Neka stoji, ionako se neće samo oprati, bit će vremena za sve. Znala sam kad se vraća jer zvao je u ova tri dana tridesetak puta, a ja sam svaki put uredno odgovarala na poziv. Neka ne pati barem dok je na putu. Postavila sam stol i kad je došao servirala juhu. Pored njegovog tanjura na salvetu dodala sam i praznu kutijicu mišomora. Pitao je što je to i gadljivo je odgurnuo. Nisam rekla ništa. Uzela sam žlicu, uronila je u okrepljujuću tekućinu i glasno srknula. Gledala sam u juhu. Lupio je šakom o stol i ponovio pitanje. Juha je djelomično iskočila iz tanjura. Nisam ništa rekla, samo sam podigla glavu, ponovno žlicom zagrabila juhu i srčući gledala ga u dječje plave oči. I pomislila kako i guske imaju plave oči, kao te i guske gledaju ponekad kao najpitomija stvorenja, a onda te napadnu iz čista mira, jure za tobom i ako te dohvate grizu svojim jakim oblim kljunovima. Pojela sam juhu, ustala i uzela spužvicu te pokupila prolivenu juhu sa stola. Iscijedila sam je ravno u njegov tanjur. Od tog dana ja sam sama spavala u krevetu, on na sofi u dnevnom boravku. Ne, ja mu nisam rekla da ne smije u naš krevet, to je bila njegova odluka, kao sve do sada.

Ti si luda žena, luda, što drugo da kažem, -često je ponavljao. Ali držao se na pristojnoj udaljenosti od mene. Čula sam kao je telefonirao mojim roditeljima na more da pita za djecu i kako im je šapućući rekao da se sa mnom nešto dešava, da misli da će me morati poslati liječniku, na promatranje, neka nikako ne šalju djecu kući prije nego vidi kako me može urazumiti i vratiti u prijašnje stanje. Roditelji su mu mudro povlađivali.
Ja sam ostala u stanu dok nije prošao i zadnji trag viroze, čak i malo duže. Za sve to vrijeme se nisam fizički naprezala, nisam spremala, nisam prala rublje, nisam prala suđe. Osim šalica, kavenice i rajngle u kojoj sam kuhala spornu juhu te dva tanjura i dvije žlice. Nakon toga smo hranu naručivali iz obližnjih pizzerija i pečenjarnica.


Kad je ponovno otišao na neka svoja poslovna ili neposlovna putovanja dala sam prostora vlastitoj darovitosti i bacila se na kreativan rad. Povadila sam iz ormara sve kravate koje su starije od dva mjeseca, a bilo ih je. S obzirom na količinu shvatila sam da bih mogla otvoriti neki obrt vezan uz njih. Krojačkim škarama izrezala sam od raznobojnih kravata dugačke trake, sortirala ih po bojama i bacila se na pletenje istih. Uskoro je djelce bilo gotovo, srce mi je zatitralo od radosti. Nazvala sam roditelje da se uvjere da sam dobro, da ne nasjednu njegovim strašljivim pričama. Jer u takvim situacijama lako je vlastiti nemir prebaciti na druge.

Vratio se za svega nekoliko dana. Zakoračio je u hodnik i svojim novim lakiranim cipelama stao na novi kravat-tepih te se prije nego li je uspio izustiti bilo što nalik pozdravu ili pokudi uz tresak našao na podu. Svila je svila, uvijek je kupovao najbolje za sebe pa je tako i tepih od kravata bio visokokvalitetan, nježan, podatan i na bilo kojoj podlozi izuzetno sklizak. Ja sam sjedila u kuhinji i pijuckala kavu, vrata prema spavaonici ostala su otvorena, na sofi u dnevnom boravku gdje je spavao prije puta posteljina je stajala kao ju je i ostavio izvukavši se iz kreveta, nagužvana plahta, odgrnut poplun, samo je hladnoća zamijenila mjesto sa smradićem koji je ostao nakratko u krevetu nakon njegovog ustajanja.

Ustao je i uputio se prema kuhinji, nakašljao, ali ja se nisam obazirala. Pravila sam se luda i nezainteresirana, potpuno u svom novom svijetu. Neprocjenjivo.


Gospodin suprug više nije znao kako bi se ophodio sa mnom. Od galame je odustao, a pristojno ionako nikad nije ni naučio. Samo bi buljio u mene, dok sam sjedila direktno, a kad bih ustala onda iz žablje perspektive. Kako se god okrene, u ovom mom ludilu osjećala sam nadmoć nad njim. Izgleda da je i on toga postajao svjestan i to ga je najviše plašilo. U svojoj panici znao je biti nepredvidljiv, pa je tako prije jednog od svojih odlazaka obavijestio susjede da imam neku psihičku bolest, zamolio ih da me nadgledaju i da svakako zovu hitnu ako primijete nešto čudno. Dodao je da su djeca srećom kod bake i djeda, ali da i tu mora biti na oprezu jer moguće da je ta moja ludost genetska pa opreza nikad dovoljno.

Kad bi me susjedi sreli na stubištu lijepo bismo se pozdravili i izmijenili nekoliko kurtoaznih rečenica. Oni su ispipavali o čemu se radi, a ja sam se ponašala uobičajeno, tu i tamo zakašljucala kao potvrdu bolovanju radi viroze i spomenula da sam djecu poslala roditeljima kako se ne bi zarazili u ovo nezdravo vrijeme haračine virusa.


Rijeka je bila daleko od mene. Tek bih povremeno pomislila na nju i njenu hladnoću koja me mamila da baš u njoj nađem smiraj. Danas mi je to teško zamislivo, jer koliko god teška stranica koju okrećem pomak postoji.

Nakon izuzetno uspjelog kravat-tepiha odlučila sam se upisati na radionicu izrade dekorativnih predmeta. U grupi je bilo desetak žena sličnog profila, željnih društva i oslobađanja osobne darovitosti. Prvi puta smo pomoću šablona oslikavali pregače i torbe, ali drugi sat je bio pun pogodak. Od ostataka drva pomoću male pile, dlijeta i ljepila izrađivali smo kućicu za ptice. Možda moja kućica nije bila među najljepšim ili najboljim, no tada mi je sinula sjajna ideja. Čim sam došla kući dohvatila sam sjekiru koja je stajala u podrumu i sofu iz dnevnog boravka iscijepala u prilično sitne komade. Kako ne bih dobila upalu mišića, ipak sam ja žena nenavikla na teške muške poslove, popila sam „andol“ i odmah od malih komadića drva, šperploče i tih drvenastih ostataka sklepala malu, slatku kućicu za ptice. Objesila sam je s unutarnje strane prozora, da budem sigurna da će gospodin suprug vidjeti za kakvu dobru svrhu je iskorišten njegov ležaj. Ostatke tapecirunga smotala sam u velike lopte i omotala ih špagom kako bi zadržale formu. Možda mogu poslužiti za pilates, a možda će samo stajati u kutu sobe kao dio suvremenog dizajna samosvjesne razjarene žene.

Nisam se hranila baš zdravo, ali unos ovih gotovih proizvoda s visokim udjelom masnoća, šećera i raznih pojačivača okusa je pičkin dim za zdravlje u odnosu na psihičku torturu koju sam prolazila dok smo funkcionirali kao složna i zdrava građanska obitelj. Dok sam dlijetom na dršku sjekire ucrtavala njegovo ime kraj mene na stolu je stajala porcija ćevapa i luka koje sam slobodnom rukom stavljala u usta. Kad sam izdubila i zadnje slovo na kažiprstu i palcu desne ruke imala sam povelik žulj, ali nisam se žalila. Dapače, osjećala sam sreću i s nekom nježnošću i ponosom sam gledala u tu moju spretnu i hrabru desnu ruku. Taj mali znak pažnje dočekat će ga na kuhinjskom stolu kad pažljivo, poučen padom u hodniku, uđe u stan. Umjesto ručka.
Nakon još nekoliko samotnih, ali ispunjenih dana začulo se zvonce na ulaznim vratima. Pretpostavila sam da je netko od susjeda u provjeri je li sa mnom sve u redu. Zamišljala sam kako ću otvoriti vrata i ugledati susjedu koja stoji s praznom šalicom i pita mogu li joj posuditi malo brašna da napravi nokrle za juhu, ali vraga, bio je to on. Očito sam se razbahatila i podcijenila ga, mislila sam da će ući otključavajući svojim ključem, da će pažljivo stati na kravat-tepih, ili ga preskočiti, ali ni u snu ne bih pomislila da će biti toliko oprezan da pozvoni i čeka da mu otvorim vrata. I ništa, ja sam otvorila, on je rekao bok i ušao. A ja nisam odzdravila, jer luđakinje to nisu obavezne. Skinuo je svoj kaput i odložio ga na vješalicu, izustio kako si, jesi li napravila neku lijepu kreaciju? tonom kao da se želi pomiriti sa mnom, ali poučena iskustvom odmah sam odlučila da neću nasjesti i nisam ništa odgovorila. Onda je ušao u dnevni boravak i cijelim naseljem se prolomio njegov krik kao da mu je netko na bubrege pritisnuo užarenu peglu. A sve je to bilo radi obične sofe koju sam pretvorila u dvije velike lopte i jednu kućicu za ptice. Bilo mi je neugodno slušati njegovo zvučno iskakanje iz sebe samog, gledati njegov izbezumljen lik, čak sam se uplašila što će biti kad uđe u kuhinju i ugleda sjekiru sa svojim imenom, ali brzo sam se prizvala k pameti i shvatila da mi se ništa gore od braka s njim više ne može dogoditi. Ja sam bila žena spremna na sve.

Sjeo je na loptu napravljenu od tapecirunga, zagnjurio glavu u svoje male šake i pokušavao se smiriti. Donijela sam mu vodu i šećer, ali odgurnuo me bijesno tako da se šećerna voda prolila po podu. Kad se malo smirio krenuo je sam po vodu u kuhinju. Pratila sam ga u stopu. Pogledao je na stol pa u mene. Opet prema stolu pa zastao. Je li i voda u ovoj ukletoj kući zatrovana? -izustio je tiho. Nisam rekla ništa. Krenuo je prema stolu. Sad je bilo napeto, ali nisam si to htjela priznati. Hoće li me sjekirom, pitala sam se i jako se plašila, ali povratka nije bilo. Nije je dohvatio, samo se nadvio nad nju i gledao u slova svog imena. Onda je nekim luđačkim glasom izustio Ti nisi normalna. Ne, definitivno nisi normalna. A ja sam se ohrabrila i netremice buljila u njega. Onda je otišao do ladice u kojoj su stajale vrećice, izvukao nasumce nekolicinu i bezpametno trpao u njih svoje stvari kojih se prije uspio domoći. Ne birajući trpao je čarape, gaće, vidjela sam da je iz jedne vrećice virio i grudnjak, ali nisam htjela intervenirati, u drugu je potrpao kuhinjske krpe i jastučnice, ali iskreno mislim da nije bio svjestan što radi, iz ormara je povukao nekoliko sakoa i hlača koje nije uspio dobro ugurati u premale vrećice i izjurio je iz stana zalupivši vratima. I bez pozdrava.


Uzela sam ključ, gurnula ga u vrata i zaključala. Na komadić papira sam zapisala: Kupiti novu bravu, nazvati bravara, odjaviti bolovanje.
Nazvala sam roditelje i rekla da je gospodin suprug pokupio neke od svojih stvari, ali da mi se čini da je zauvijek napustio ovu galaksiju. Djeca neka iz predostrožnosti ostanu na morskom zraku još desetak dana.

Kao dijete bila sam sićušna,
hodala sam uspravno
ispod neba.
Rasla sam sretno u parku
uz jablanove
i glavom okrznula
blještavo bijele kumuluse.
Tada mojoj sreći nije bilo kraja.

Tako me jednog dana okrznula ljubav.
Obavila me poput cirostratusa,
mliječnobijelog, koprenastog oblaka.

Bilo je lijepo biti zaljubljen.
Primati poljupce
i uzvraćati zagrljaje.

Nas dvoje,
dvije grudice,
dvije ovčice,
dva oblačka,
poput dva cirokumulusa
koji u suton postaju ružičasti,
ljubičasti,
žuti…

Rasli smo, rasli,
zaljubljivali se,
odljubljivali,
odvajali i spajali,
i naš je život tako,
ne pitajući nas za mišljenje
postao nimbostratus
i korjenito promijenio
naš ljubavni status.

No nije na ovom nebu sve krivo,
jer svatko je kovač svoje sreće
pa vjetar rastjera oblake,
i evo nje još i veće.
Opet ugledam sunce
kroz oštre grudaste oblike.
To je kao povratak u djetinjstvo,
kad sam glavom
doticala kumuluse.
Gledam kroz njih prema suncu
i vidim ljubav.

Uzela sam gumene čizme i fotoaparat,
pletenicu češnjaka uplela s vlastitom kosom,
(da se nađe, nikad se ne zna),
popila štamprl gorkog pelinkovca
i izjurila potpuno spremna.

Na nebu sunce,
oblaci,
onako pariško plavi, primamljivi,
zvali su me k sebi.

Bila sam čvrsta u svom naumu
da uskočim u apokalipsu,
čim bude nadolazila,
da budem prva.

I tako čekajući jako sam ogladnjela.
Krulilo mi je u želucu,
pojela sam režanj češnjaka
s dlakom vlastite kose koja mi se lijepila po grlu.

Sunce je zašlo iza nekog brda,
ili se utopilo u moru,
svejedno.
Oblake je malo razmaknuo vjetar,
valjda da lakše nastupi tama .
I taman kad sam pomislila da stiže
nebeskim svodom rasule su se zvijezde.
Apokalipsa je po tko zna koji put
zajebala.

Bez velikih priprema, sa samo jednim odlaskom do Samobora i natrag, tek toliko da vidimo može li Fata nakon dvogodišnje pauze voziti ili joj je bolje da se drži kuće, otišli smo u Korušku. Ovogodišnji repertoar je pokrio dio toka Drave. Mogu reći da je bilo mudro za takvo „rječarenje“ prvo odabrati Dunav, zatim Muru i sada Dravu jer staza uz Dunav je najlakša pa smo nekako logično išli od lakšeg prema zahtjevnijem. Autom smo došli do Villacha, sparkirali se malo izvan grada i potražili stazu R3 koja vodi uz rijeku Gail. Djelovalo je lako, no malo smo lutali jer znak se vrlo brzo izgubio. Na koju god stranu da smo gledali označene staze nije bilo. Ali tko pita ne skita (što je istina samo djelomično) pa smo i mi tako uz pomoć našli stazu koju smo tražili. Kasnije smo saznali da je to dio staze koji je još „u radu“ te stoga nije označen. Vozili smo kroz šumu do mjestašca Nöch gdje smo zastali i malo se odmorili, popili malo vode pa krenuli dalje. Prvog dana odredište je bilo Obervellach kod Hermagora.



Tamo su dva kampa, jedan do drugog, veliki i mali, pa tako i visoka i niska cijena. Veliki je 33 eura, a mali, u kojem smo se mi smjestili samo 22 za nas dvoje s dva bicikla. Dok sam se ja tuširala Mujo je postavio šator, a kod se on tuširao ja sam se odmarala. Onda smo prošetali do mjesta, nazdravili pivom i pojeli viner šnicl jer nam uvijek dođe nekako prirodno da ga smažemo odmah prvog dana.
Ujutro smo uz razigranu rijeku Gail nastavili put prema Kötschah Mauthen gdje je bilo i te kako potrebno odmoriti se i nešto pojesti.



Vrijeme je bilo sunčano, čak prilično vruće, ali sve u svemu dobro za vožnju. Ne volim jesti dok vozim(prema onoj dok voziš ne pij, Fata ne jede) jer punog želuca puno teže svladavam bilo kakav napor.



A pred nama je bio prijevoj Gailbergsattel koji je trebalo prijeći i nakon toga voziti do kampa. Vozi se cestom, srećom promet nije bio gust, a asfalt je odličan kao i kontinuirani uspon tako da nije bilo poteškoća prilikom prelaska.



Najveća poteškoća je bila vrućina te samo jednom morali stati i tada sam se polila vodom po glavi jer sam imala osjećaj da ću se od vrućine onesvijestiti. A ne bi bilo fer da to priredim Muji, zar ne! Silazak na drugu stranu je bio, moram priznati, teži od uspona jer ja ne volim brzinu i stalno kočim pa me nakon toga bole šake. Čini se da sam postala komplicirana i razmažena.



No, kako god bilo, po prelasku na drugu stranu zastali smo malo u Oberdrauburgu na kavi i kolaču. Kolač je bio od rabarbare i bio je izvrstan. Napravit ću ga popovratku u Zagreb, ako nađem rabarbaru na placu. Put smo nastavili stazom R1, koja prati Dravu, prema Greifenburgu. Nakon večere smo vrlo brzo otišli na odmor, zdrav život, umjeren ritam, spavanje prije ponoći. Potpuno drugačije nego u Zagrebu.



Nakon buđenja i doručka vozili smo do zgodnog mjestašca Lind im Drautal i pronašli malu gostionicu u kojoj smo se okrijepili kavom i kroasanom.
Malo smo okrenuti (!), ali to je to.


Sreli smo jednu slovensku obitelj, putovali su biciklima s troje djece. Nastavili smo uz Dravu do Spittala. Sjeli smo u gradski park, uživali u cvijeću, fontani i našem laganom ručku na klupici.



No, valjalo je krenuti jer plan je bio da se vratimo do auta u kojem ćemo prespavati (kao i obično, još u Zagrebu ga osposobimo da nam može poslužiti kao spavaća soba). Konačno jedan ravan dio za vožnju, poput one staze uz Dunav. Drava je djelovala vrlo mirno i lijeno. Došli smo do Villacha koji je vrvio ljudima, svi su bili spremni za feštu, započeo je Kirchtag. A mi smo morali produžiti još do našeg auta i opet smo imali poteškoću pronaći biciklističku stazu. Pao je mrak, malo smo se vrzmali po krivim putevima i na kraju ipak došli kamo je trebalo. No, kako smo zadnjih petstotinjak metara vozili po cesti i kroz osvijetljeni tunel (nije bilo automobila, vrebali smo trenutak kad je sve bilo prazno), a bez svjetala ugledala nas je policija koja nas je, eto baš pred našim autom, zaustavila. Izvukli smo se od plaćanja kazne, ali dobili smo špotanciju i uputu da se ne smijemo ponašati tako neodgovorno i rizično. Stavili smo bicikle na krov auta i otišli do obližnjeg jezera, potražili neki kamp na Faaker Seeu kako bismo se otuširali i onda osvježeni otišli na večeru. Muji je bio malo bed otići tak tako u kamp i otuširati se, ali stvarno je bilo glupo da plaćamo spavanje u kampu samo radi tuširanja kad imamo naša lijepa „spavaća kola“. Da ne bude napadno, zaustavili smo se u nekom restorančiću na početku kampa gdje su svirali pa sam usput malo i zaplesala (sama, naravno) jer su me noge već tako boljele da im je promjena ritma dobro došla i odmah mi je bilo lakše. Počela je padati kiša. Vratili smo se na naše staro parkiralište izvan grada, među poštanske aute. Zasluženi odmor.
Osvanuo je oblačan dan, a kasnije se pretvorio i u kišni. Odlučili smo napraviti jednodnevnu pauzu iz više razloga. Vremenska prognoza nije bila najsjajnija za vožnju bicikla, trebali smo kupiti novu gumu za moj bicikl jer se vanjska guma jednostavno raspuknula, nova novcata je bila, a bicikl je pred put bio servisiran. Doručkovali smo u centru Villacha, kavu i fini masni i mirisni kroasan koji u Zagrebu izbjegavam. Pridružila su nam se tri vrapčića koji su žicali mrvice kroasana. Da slučajno ne pomislite da su danas cijeli dan bicikli ostali na krovu auta, moram vam reći da smo ih odmah po obavljenoj kupovini gume i izmjeni iste stavili u promet. Auto smo ostavili na parkingu ispred trgovačkog centra, a mi smo biciklima otišli u centar. Sve je u znaku Kirchtaga. Svi nose dirndlice i lederhose, a oni koji nemaju tu vrstu odjeće obukli su majice s poznatim uzorkom kojeg smo pronašli čak i na automobilu.




I što se jede na proštenju? Pa naravno, kobasice! I popili smo pivu. Tamo ljudi očito žive za tu feštu.



Baš sam pomislila kako bi se u Zagrebu veliki broj ljudi sramilo obući nešto tradicionalno, isto tako bi bilo onih koji bi se ismijavali, onih koji bi toj manifestaciji sigurno pokušali podmetnuti neko političko značenje, a zajedništvu u ovakvoj vrti veselja ne bi bilo ni traga.



Moram priznati da ja ne volim veliki lunapark, da ne volim nesuvislo uređene štandove na kojima se prodaje sve i svašta, ali isto tako moram priznati da me razveselilo njihovo zajedničko veselje i uživanje u zabavi.
Kad smo se ujutro probudili čekala nas je lijepa tura za pripremljene.



Krenuli smo iz Ledenitzena, zatim St Jacob in Rosental, Ferlach, Klagenfurt pa vožnja oko Werther Seea koje je prekrasno, plaže uređene kao na moru, puno ljudi, zatim se vraćamo do Veldena pa opet Roseg i Ledenitzen. U startu smo imali biciklističku stazu koja je to samo na karti. Naime, u stvarnosti se radilo o uspinjanju uzbrdo i tvrdim da nije bilo drugih biciklista već samo ljudi u gojzericama. Ah, s Mujom nikad dosadno, uvijek mi priredi neko iznenađenje. No, kad smo se popeli ušli smo u neko lijepo mjestašce koje je obilovalo voćkama pa smo se malo voćem i okrijepili. Najeli smo se šljiva. Kasnije smo stali u kafiću na Wörther Seeu, uobičajeno: kava i kolač, odmor i osvježenje jer je bilo pakleno vruće. Kad se svučem izgledam komično, noge su mi preplanule do polovine bedara, ruke kao da ugurala u varikinu jer rukavice čuvaju bjelinu šaka, ali tko još može razmišljati o tim detaljima. Pred kraj ture opet uspon. Druge godine ću očito završiti na nekoj MTB stazi! Ako vidite neku malu spodobu kako se na biciklu kroz šumu uspinje na Medvednicu to sam vam ja.
Otišli smo do jednog od kampova na Facher Seeu i okupali se. Voda se prilikom ulaska činila malo hladnijom jer smo mi bili vrući, ali nakon minutu do dvije počinje uživancija.
Večarali smo neki koruški specijalitet, vučeno tijesto punjeno sirom sa začinima i kuhano, bilo je odlično. Tu noć smo prespavali na Billinom parkingu!
Sljedećeg dana smo vozili kratko. Vjetar je puhao k'o sam vrag, imala sam osjećaj da stalno idem uzbrdo, ali nije bilo tako. Naravno da je bilo i uzbrdo, ali ne stalno.



Zamislili smo napraviti veći krug, ali stvarno je tako puhalo da je Mujo odlučio da je sasvim opravdano skratiti put. Unatoč svemu vožnja je bila lijepa, vidjeli smo hranilište rakova, obitelj labudova (valjda mama, tata i „ružni pačići“), lijepa dvorišta, neke kičaste i prekičaste kuće…







Odlučili smo ostati na Klopeiner Seeu. Mjestašce podsjeća na naša morska odredišta, puno sladoleda, kolača, štandova s plastikom, glazbe…, no mi smo pronašli oazu, kafić koji je imao dio vrta prema jezeru. Stolovi na travi, pogled na jezero, zvjezdano nebo… Pao je dogovor da se sutra kupamo.
Pa smo nakon spavanja na nekom parkiralištu otišli na jezero i plivali. Muji je bilo malo dosadno, ja sam mu rekla neka on samo kruži biciklom oko jezera ili kud već hoće, ali bio je solidaran. Budući da se vrijeme narogušilo, nahrupili su oblaci i počelo je puhati pa smo odlučili da je kucnuo trenutak da krenemo za Zagreb.
Kamo ćemo do godine još vam ne znam reći, ali negdje sigurno hoćemo!

U Njemačkoj smo dosad bili samo jednodnevno, i to gotovo „usput“. Planirali jesmo, u više navrata, ali nikako nije dolazilo do ostvarenja. Ili je bilo premalo slobodnih dana, ili nije bilo povoljnih avionskih karata, ili je bilo preskupo ići autom, uglavnom uvijek je bilo nešto. Što smo stariji svjesniji smo da neće doći neka bolja vremena i da treba iskoristiti što prije sve ono što se u tom trenutku može. Kako sam bila slobodna čitavih tjedan dana, onako potpuno slobodna, da ni jedan dan nisam morala doći na posao, da nisam morala u svoje slobodno vrijeme obilaziti rodbinu ili raditi sve ono što ljudi moraju kad su slobodni, odluka je pala i kupili smo avionske karte za Berlin. Malo smo gledali cijene hotelskog smještaja, pronašli nešto prihvatljivo, razmišljali uzeti ili ne doručak i onda nam je pala na pamet ideja da pogledamo privatni smještaj. To se pokazalo punim pogotkom jer smo uspjeli rezervirati izvrstan apartman u blizini kolodvora Zoo, po nižoj cijeni od hotelskog smještaja, a kad si negdje tjedan dana onda je i komfor važna stvar.
Let do Berlina plašio me kao i svaki let, ali bila sam „hrabra“ kao i uvijek , prilikom ulaska u avion ugledala sam u pilotskoj kabini pilota, točnije ženu-pilota i pomirila se sa sudbinom, neka bude što biti mora! Samo da pripomenem muškarcima koji ne podnose žene za volanom da ova iberžena nije ni jednom zalutala, za se nije izgubila u bespućima neba, da smo letjeli iznad oblaka i sunčali se kroz prozore, da je let bio ugodan (koliko ugodan može biti let avionom, naravno) i da smo u Berlin stigli u točno predviđeno vrijeme, istina s malo žešćim prizemljivanjem, kao da je kotačima pogodila nekog ležećeg policajca, tako da sam napravila grimasu koje bi se preplašio i šef svih šefova, ali Mujo je ostao miran i priseban, samo se nije mogao suzdržati da se ne nasmije mojom faci. Neka ga!
Ispred stana čekao nas je Giuseppe koji nam je predao ključeve i uzeo lovu,lijepo smo ga ispratili i krenuli u novi život.


dio našeg stana

Ne valja dangubiti pa smo brže bolje otišli do prvog špeceraja, zabunom smo ušli u neki Turski, ali i tamo smo se dobro snašli, pokupovali par sitnica za prvu ruku, i onda šetali, šetali, šetali dok nas noge nisu zaboljele i dok nas mrak nije zarobio. Stanovali smo u jednoj od ulica (Kurfurstenstrase) koja „obiluje“ prostitutkama danju i noću. Zgodne mlade i premlade djevojke u čizmama s visokim potplatima, zategnute u korzete, minice gotovo nepostojeće, na dvadesetak metara jedna od druge i u dobrom, drugarskom suživotu s policajcima. Kasnije smo naišli na još jednu ulicu koja je vrvjela utegnutim djevojčicama, djevojkama i ženama.




Kupili smo petodnevnu kartu za javni prijevoz koja uključuje i neke pogodnosti za ulazak u neke od muzeja. Po muzejima i nismo hodočastili jer su „živa“ mjesta bila previše privlačna, tako da smo zadnjeg dana otišli u Galeriju modernih umjetnosti, a pogledali smo i izložbu fotografija, retrospektivu Roberta Mapplethorpea, koja se nalazi u galeriji koja je prije funkcionirala kao pošta. Zgrada nije modernizirana, tako da prilikom ulaska osjetite smrad mokraće, djeluje derutno, ali je itekako životna, fotografije imaju odličnu rasvjetu i vjerujem da su s te strane zadovoljeni najviši kriteriji, ali nemate osjećaj da morate lebdjeti ili hodati na prstima. Izložba za preporučiti (produžena je), ali i za ponovno pogledati.

Malo me iznenadilo što u vrijeme Uskrsa grad nije bio više ukrašen pisanicama, picekima i zečekima, jedino u Arkadama (trgovački centar) je bio puno ogromnih pisanica, te nekim kolodvorima (npr Potsdam.)




Prvog dana našeg boravka uputili smo se pješice u istraživanje, kasnije smo koristili sve vrste javnog prijevoza. Na Marlene Dietrich platzu sagrađene su zgrade oko kojih je močvarno područje. Raste šaš, ribe, žabice, insekti žive u svome raju. To mi je super, iako bi meni smrt od uboda insekata bila zagarantirana.




Marlene Dietrich je, kao što znate, bila njemačka glumica i pjevačica, modna ikona vrhunskih dizajnera, filmska ikona koju su oponašale kasnije zvijezde. Zajedno s Katharine Hepburn jedna je od prvih žena koja je javno nosila hlače. Govorila je „Oblačim se radi sebe. Ne za imidž, ne za publiku, ne za modu, ne za muškarce“. Više puta smo navraćali na njen trg. Otuda bismo produžili na Potsadamer trg koji je za mene jedan od najljepših modernih trgova, točnije, tamo su predivne moderne zgrade, među kojima i famozni Sony centar i Sony tower. Od novih građevina jako mi se dopao i novi željeznički kolodvor.


U Sony centar smo se još vraćali, a najzgodnije mi je bilo zadnjeg dana kad smo šećući u blizini začuli neku buku i povedeni znatiželjom otišli vidjeti o čemu se radi. Bila je premijera filma i gomila ljudi je satima čekala da vidi svoje omiljene glumce, vrištala, naguravala se i fotografirala. Tako smo i mi uletjeli među njih, a kasnije smo na internetu čitali komentar neke djevojke koja proputovala veliku udaljenost, a njen idol joj nije uputio čak ni pogled.




Budući da smo ovdje proveli punih tjedan dana nije bilo potrebe sve obići istog dana, tako smo se na ostatke zida vraćali u više navrata, kroz Brandenburška vrata prolazili skoro svakodnevno. Šteta što je bio tek travanj pa na Unter den Linden lipe nisu cvale.











Nije me se toliko dojmio ni židovski Memorijalni centar ni Otok muzeja ni Humboldt Universitet koliko me se dojmio Tacheles u Oranienburger ulici.








Otkrili smo ga jednog poslijepodneva. Ušli smo u prašnjavi dvorišni prostor prepun skulptura izrađenih od krupnog otpada. Neke od skulptura bih rado imala u vlastitom vrtu, ali kako to u ovom trenutku nije moguće onda smo opetovali naše posjete. Ne samo radi skulptura, fotografija i ostalih izložaka već i zbog zanimljivog kafića koji izgleda neformalno kao i sve ostalo.









Ti naši dnevni posjeti uvelike su se razlikovali po dojmu od večernjeg. Navečer smo ušli u zgradu u kojoj je bilo nekoliko „koncerata“ i izložbi. Na prvom katu Mujo je zastao poslušati i pogledati ekipu koja se dreljila i lupala po instrumentima. Stajala sam uz njega i mislila da se od čuda ne može pomaknuti, ali nisam bila u pravu. On ih je slušao sa zanimanjem. Onda samo otišli na drugi kat, ali tamo zlo i gore! Ovi s prvog kata su bili mila majka prema divljacima u ranim pedesetim koji su urlali, skakali i mahali svojim glazbalima proizvodeći nesnosnu buku. Pjevaču, koji je derući se iz petnih žila zamahivao stalkom mikrofona, iznad glave je visila umjetna zmija i ja sam imala osjećaj da sam ušla u pakao. Želudac mi se stisnuo, malo me tjeralo na povraćanje, glavu sam uvukla koliko je bilo moguće u ramena koja su se ukrutila i samo sam gledala kako ću se što prije izvući iz ove grozomorne situacije. Srećom pa ni Mujo nije u ovome uživao te smo se lagano povukli u mirnije odaje ovog zdanja. Svakome najtoplije preporučujem da pogleda, a mi ćemo sigurno opet kad se vratimo u Berlin.

Tako su prolazili naši mirni dani u Berlinu, a da nismo naišli ni na jednu jedinu mačku. Već sam pomislila da ih nisu protjerali, jer jednog dana smo na nekom gradilištu ugledali čak i zeca (možda zato jer je bio Uskrs?), ali mačke niotkuda.





Zar Berlin koji je gay&lesbian friendly ne trpi mačke? Gotovo da sam bila u to uvjerena sve dok jednoj jutra nisam pogledala kroz prozor u kišoviti dan i u dvorištu ispod klupe ugledala jednu macu koja se sakrila potjerana od napasne vrane.
Osim ovog divnog Tachelesa oduševio nas je Kreutzberg. Multietnička četvrt. Na Heinrich trgu smo odlazili na kavu i kolače. U jedan od rijetkih kafića koji imaju besplatni Internet. Malo dalje na pivo i kikiriki. U jednom od kafića sjedila je i baka s irokezom i dobrano tetoviranim rukama.
U tom našem tumaranju gradom vidjeli smo svega i svačega. Jednom smo kod kolodvora ZOO ušli u bus koji nas je odveo do najistočnijeg dijela istočnog Berlina. To je nešto poput zagrebačkog naselja Travno ili Dugave. A iza tog najistočnijeg dijela ništa. Pustopoljina. Baš tog dana je padala kiša pa umjesto da hodamo otvorenih kišobrana vozili smo se autobusom. Za protutežu smo sljedećeg dana otišli u Potsdam, oko 25 km od Berlina, točnije od središta Berlina. Malo po gradu pa onda u park Sanssouci gdje je ulaz slobodan, a plaća se samo ulaznica za znamenitosti.
Građevina od građevine je udaljena i po dva kilometra. Ako želite sve obići proći ćete petnaest kilometara, a pritom ne smijete koristiti bicikle nego samo vlastite noge. Za obilazak Potsdama smo htjeli unajmiti bicikl, ali već su svi bili iznajmljeni, naime, potrebno je rezervirati unaprijed. Pouka za drugi put. Potsdam leži na rijeci Havel, a oko grada se nalazi niz povezanih jezera. Na sjeveroistoku Potsdama je Babelsberg koji je bio središte njemačke filmske industrije prije Drugog svjetskog rata, a to je i najstariji veliki filmski studio na svijetu. Kao što smo i došli, vlakom smo se i vratili.

U jednoj od naših šetnji prolazili smo pored kuće u kojoj je živio i radio Bertolt Brecht. Odmah iza kuće nalazi se malo Doroteheenstadtsko groblje gdje je i njegov grob, ali i Fichteov i Hegelov. Nekako me raznježilo to groblje bez velikih mramornih spomenika. Po mjeri čovjeka. Zanimljivo je da je studirao medicinu, no vrlo brzo se potpuno posvetio kazalištu. Znao je čovjek što hoće!



Htjeli smo na Alexanderplatzu popiti kavu u TV tornju, ali bio je red pa nam se nije dalo čekati. Možda u nekom povratku, za nekog kišnog jutra kad se drugim turistima neće izlaziti iz hotela. Alex ima bogatu povijest, ali danas se od tih davnih vremena ne osjeća ni dašak, sve je postalo moderno.
U Berlinu je nekoliko jazz klubova, ali nije bilo sreće da poslušamo nekoga od ozbiljnijih glazbenika. No, ipak jedne večeri bio je koncertić na koji smo otišli u A-Trane gdje su nastupali Andreas Schmidt trio i Mana Aznavian. Mana je vrlo mlada pjevačica velikih glasovnih mogućnosti i mislila sam da sudeći prema glasu, a ne prema njenom izgledu ima najviše dvadeset tri godine. No, glas vara, a stas kaže da je mlađa. Sedamnaest joj je godina tek. Poslušajte je, nećete požaliti. Garantiram da će se o njoj još itekako govoriti (i pisati).
Manini roditelji su iz Irana, ali sada svi žive u Berlinu. Sve sam je to ispitala poslije koncerta dok je Mujo otišao po naše kapute.
Istinski me začudio red u Berlinu. Iako po gradu hodaju pripiti ljudi nitko ne urla po tramvajima, autobusima i drugim prijevoznim sredstvima, sjedala koja su tapecirana su čitava, tj. tapecirung nije rasparan, nema grafita po fasadama, osim na mjestima koja jesu alternativna, kao na primjer Tacheles, nema razbijenih boca i prolivenog vina iako ljudi hodaju s flašama u rukama i piju na cesti kao i u tramvajima. Ceste su prljave, ali u tako raznonarodnom gradu vjerojatno drukčije ne može ni biti.
Ja ću se vratiti. Već sam snimila neki mali studio u kojem bih mogla provesti jednu lijepu jesen, učiti njemački, čitati, pisati, crtati, slikati i zvati prijatelje na čaj.

Mislite da je meni do očijukanja s policajcima?! K'o da ja nemam pametnijeg posla. Uostalom, ako baš i hoću očijukati onda mogu birati! To što sam u ovom času sama ne znači da se moram spetljati s bilo kojim muškarcem.
Slušajte, imala sam ja u životu i drugih osim vlastitog muža. Ne, ne, ne želim reći da sam u vrijeme braka imala drugih muškaraca, što vam pada na pamet! Imala sam ih prije braka. Ne, nijedan nije bio policajac, ja, ako baš hoćete znati, padam na poduzetnike. Ne diraju mene ni plave oči, ni crna kosa, ni bijeli zubi, ni pločice na trbuhu, mene zanima muškarac koji zna što želi u životu i koji ne gubi vrijeme da to dobije.
Što? Vi mislite da sam mu dala novac kako bih mu se približila i mužu se osvetila? Pa vama su vrane mozak popile! Pardon! Oprostite! Da mi je znati tko vam je to rekao! On? Cijeli život nastojim živjeti pravedno, nastojim i dijete odgajati da bude pravedno i svoje, da cijeni druge, ali da prije svega cijeni sebe. I onda moj suprug, uskoro bivši, nađe drugu, naravno mlađu, i ostavi me. I mene i dijete. I zar nije logično da sam bila sva izvan sebe? A do jučer se sve činilo dobro. Ma što dobro, činilo se savršeno!
Krenula sam po malu u vrtić kad mi je javio, znate, onako pizdunski preko telefona, da on odlazi. Vozila sam i nisam se mogla od šoka koncentrirati na promet. Prikočila sam i dala desni žmigavac te se sparkirala prvo na nogostup, a onda da ne priječim prolaz pješacima produžila sam do parkića. Sva sam se tresla, suze su samo curile, a jecaji otimali. Pa što ako sam se sparkirala na travnjaku? Mislite da bi bilo bolje da sam se zabila u auto ispred mene ili da sam nekoga zgazila? Ma dajte! A taj vaš policajčić je došao i umjesto da me pita zašto plačem, da me pokuša ili utješiti ili prizemljiti, on mi gura pod nos zakon!
Parkiranje i zaustavljanje na nedopuštenim mjestima. Pa i ja sam u braku, i to je neki zakon, ali on je našao drugu i mene ostavlja. Pa što njemu nije došao neki policajac da mu naplati kaznu, jer zbog njegovog postupka sam ja završila na zelenoj površini.
Kad sam ugledala policajca kako lupka po staklu prozora, otvorila sam i rekla joj, molim vas, nemojte, ne znam što radim, muž me ostavio. Još je pitao je li našao mlađu, kao neka fora. Ja sam automatski gurnula ruku u novčanik, mislila sam što prije platim prije ću se maknuti iz te grozne situacije. Izvukla sam to što sam imala u novčaniku. Bilo je 300, ali on je rekao gospođo to je 500 kn, no dobro, dogovorit ćemo se, pa ljudi smo, i spremo novac u džep. Nije ni potvrdu napisao, a nisam ja to mislila tako bez potvrde. Nisam se usudila tražiti, mislila sam bolje tako nego da mi neki kazneni bod još prikelji, a sad ću sve morati sama, trebat će mi auto. On je taj koji je htio uzeti. A kasnije sam vidjela da to nije 500 kao što je rekao nego 300, dakle ja sam platila to što je i trebalo, samo svinja nije napisala potvrdu!
Da nije bilo tog voajera koji snima kamerom s balkona niti biste vi znali za moj prekršaj, niti bih morala iznositi svoju intimu. Uostalom, sve je snimljeno, zašto on niječe? On može pričati što hoće, ali njegova izjava da sam mu plaćala za ljubavnu avanturu je van svake pameti! Kakva je to mogla biti ljubavna avantura!? Što sam mogla učiniti onako zaplakana u autu? Ili bolje rečeno, što je taj šmokljan zakopčan do vrata u tu uniformu mogao učiniti? Seks u autu u parkiću? Ja sam poštena ostavljena žena, a on se samo izvlači jer zna da bi upravo on trebao odgovarati. Jesam, dala sam 300 kuna, ali shvatite, to nije mito, to je bilo iskorištavanje emocionalno potresene žene. Da me barem pokušao tješiti, hajde, možda bih i stala u njegovu zaštitu. Možda bih se sažalila nad budalom, ali ovako…? Kaznite njega, on je primio. Ali vidim ja da nema tu pravde, kadija te tuži, kadija ti sudi.

Znam da će ovo opet biti monolog. Nije mi prvi put da objašnjavam o čemu se radi, ali kao da nitko ne želi shvatiti! I uz sve moje znanje i dobre namjere ne vraća mi se istom mjerom. Na kraj pameti mi nije da iskorištavam ljude. Pa ja sam liječnica! Meni je Hipokratova zakletva zakon. S njom ustajem i liježem. Od kad znam za sebe živim za to da pomažem ljudima.
Svoju obitelj nemam, bila sam jedinica, a roditelji su mi odavno umrli. Udavala se nisam upravo zbog toga da se u potpunosti mogu posvetiti poslu.
Baš kako i kaže originalna Hipokratova zakletva, svoj život podređujem u korist bolesniku. Mogla sam da sam htjela. Koliko se zgodnih muškaraca okretalo za mnom, koliko ih je ušlo u moju ordinaciju, koliko njih se nije dalo van milom, ali ja sam odabrala svoj poziv i meni je to vrhunac. K meni dolaze i bogati i siromašni. Dolaze i učeni i neuki. Za mene je čovjek – čovjek, ja ne gledam na njegov socijalni status i obrazovanje. Ne zavirujem u njihove bankovne račune, ja gledam samo laboratorijske i druge medicinske nalaze. Katkad im pogledam jezik, jer zdrav jezik je ružičast, a bijele naslage upućuju na bolest. Istina, dogodi se da čovjeku nekad nema pomoći, da je bolest toliko uznapredovala da naša ljudska pomoć samo ublaži muke. Ali, to je tako rijetko. Ako se dođe na vrijeme, ozdravljenje je vrlo vjerojatno. No, moramo biti svjesni da je ljudski organizam vrlo složen, da su uzroci pada imuniteta, pa potom i razvoj bolesti, različiti od čovjeka do čovjeka, da treba pažljivo promotriti bolesnika i proučiti rezultate njegovih medicinskih pretraga kako bi se došlo do najboljeg rješenja. Pacijenti su katkada svojeglavi. Vi im kažete jedno, oni rade drugo. Nekad poslušaju, nekad ne. Katkada se radi o nekoj bolesti koja ne zahtjeva ni previše pažnje ni previše njege, ali ima bolesnika koji od takve zanemarive bolesti naprave čudo. Kao da oni jedini imaju tu bolest i dolaze svakodnevno kao da im život ovisi o niti. Umjesto da sjede kod kuće i odmaraju. Imate i onih drugih kojima život uistinu visi o koncu, ali oni se ne daju krstiti i često dođu kad je već prekasno.
Vi me optužujete za nešto što ne drži vodu. Ni od koga ja ništa nisam tražila. Ja jedino tražim od svojih pacijenata da se pridržavaju mojih savjeta i da redovito uzimaju terapiju. A kako su me roditelji odgojili da budem pristojna sa svima bez obzira na vjeru, nacionalnost, spol i klasu tako ne mogu postupati protivno tome. Zar i vi ne vidite da bi bilo ponižavajuće za moje pacijente da im vraćam ono što mi donesu kao mali znak pažnje? Kako bi se osjećala žena sa sela kad donese domaća kokošja jaja ili patku koju je čitavu večer čarupala, a da ja to ne želim primiti? Zamislite kako bi se osjećala majka bolesnog djeteta koje leži na mom odjelu kad bih odbila šteku cigareta, a moram pripomenuti da sam nepušač. Mislite da je meni ugodno kad mi donesu polovicu svinje, pa je onako još gotovo toplu i krvavu moram vući doma, jer kažu gospođo doktor, ovo je vam je friško zaklano, to smo posebno za vas klali. Problem su i oni s bombonijerama. Kad vam padne šećer pa odmotate da si zasladite i počastite sestre na odjelu imate što za vidjeti. Ispod ukrasnog papira s mašnom plavi se koverta s novcem. I znaj ti onda tko ti je to podmetnuo! Nekad napišu tko je, nekad ne. Jednom je jedna gospođa napisala da mi se zahvaljuje za pokušaj liječenja jer joj je suprug, nažalost, tijekom boravka u bolnici preminuo. I ja sam je zvala, kumila i molila da dođe po svoj novac, ali nije htjela, rekla je ak' vam ne treba hitite ga! Kako već rekoh, pristojno sam odgojena, iako moram pripomenuti da je jedan od principa originalne Hipokratove zakletve da liječnik treba prihvatiti nagradu za uspješno ispunjenje zakletve, samo da se razumijemo, i ja sve te plave koverte nosim u Caritas pa neka oni s tim rade što god žele. Jedna žena mi je rekla da je red da se da pa da je onda red i da se primi. I što sam mogla, primila sam. Zamislite da nešto pođe po zlu jer se ne držim reda.
I zašto vi mene ovdje zapravo maltretirate i ispitujete kad ja ništa od toga nisam tražila? Pacijenti su ti koji nas zlostavljaju svojim postupcima, ne bismo mi ama baš ništa uzeli da nas oni na to ne tjeraju! Nešto ste vi pomiješali, nisam ja hipokrit, ja sam položila Hipokratovu zakletvu.

I sad ti pomisli kako će to utjecat na malog! Prepušten sam sebi i tim budalama u školi. Da mu je bar otac ovdje. Ali ne, njemu se živo jebe za sina i za mene! Ma nije on otišao trbuhom za kruhom, nije on mislio na popravljanje standarda obitelji, otišao je on za slobodom. Lako je s motorkom šetati kanadskim šumama i piliti. Kad si muškarac.
A ja, majka… Majka kojoj je na grbači ostavio domaćinstvo, a on će, kao, slati pare. I šalje on, šalje. Ali ga već deset godina nije bilo tu. Kako je otišao tako je i ostao. Već je sve te javore tamo mogao porušiti! Da mi je sad ta motorka ja bih njega napola! I ovako sam završila tu s vama koji ste i vlastitim rukama davili. A njemu bi trebalo suditi, njemu, ne meni. Njemu jer samo šalje pare, a ljubav i brigu ne poznaje.
Da je mali imao oca kraj sebe možda bi imao više samopouzdanja. Možda bi više učio. Ili manje učio, a više znao. Ovako, nit' ima oca, nit' znanja, nit ocjena za prolaz.

Nisam ja ništa loše mislila, ali ta bezosjećajna babetina me prijavila. Radi pišljive plave koverte s pedeset eura! Lijepo sam joj rekla gospođo profesor ovo je za vas, sitnica, nemojte se uvrijediti, nije puno… A ona meni hoćete molim vas izaći, što vi mislite tko sam ja. Pa znam ja, ona je razrednica, što me pita gluposti. Radila sam ja tako i u osnovnoj školi, ali nikad nisam naišla na takvu budalu. Ljudi bi lijepo uzeli, spremili u džep, u torbu i sve u redu. Meni nije puno, njima očito dovoljno, jer mali je odmah bolje učio. Ali ova… sačuvaj me Bože! Zapjenila se, pocrvenila, poplavila, počela vrištati da izađem, kad ja stojim dalje i molim je i kumim da primi, a ona kaže birajte, hoćete kroz vrata ili kroz prozor. Vidjela sam da je vrag odnio šalu, kako je luda još bi me i kroz prozor gurnula. Pokupila sam koverticu, vratila je natrag u torbu i mislila otići na kavu dok se furija ne smiri, a onda pokušat ponovo.
Razmišljala sam da dodam još pedeset unutra, ali opet, nije ona mogla znati koliko je bilo, ona je to tek tako odbila, ne razumijem zašto. Ako je premalo, dat ću ja još, ali još mi se nije dogodilo da me netko sâm traži više. I otišla sam na kavu, s namjerom da pokušam za četrdeset i pet minuta, pod odmorom, neka se ona malo smiri. Davala sam ja i njenim kolegama, sve je uvijek bilo u redu. Od jedinica odmah nastale trojke, negdje i četvorke.
Vratila sam se, ušla u sobu za roditelje, a s njom su sjedili kolege koji nisu imali njenih problema. Dobar dan, dobar dan, kažemo si. Evo mene, oprostite ako smetam. I mislim bit će lakše, kolegama sam već dala, neće se pred njima opirat, a očito su o tome i pričali, jer zašto bi baš oni bili s njom. I izvadim ja kovertu, a ona grakne, sram vas bilo, imam svjedoke! To što sam je ja smirivala i govorila da su i oni dobili nije ništa značilo, moja riječ je bila nula, ogromna nula jer i oni koji su već dobili su stali na zadnje noge i prijetili mi, rekli da ih vrijeđam i sramotim, da govorim laži.
Da je taj moj drvosječa ovdje, možda bi bilo manje para, ali više razumijevanja i dijete ne bi imalo problema u školi. A sad sam ja u zatvoru, on je u Kanadi, mali kod bake, a i to je pitanje do kad, jer tko zna što će socijalna služba odlučiti.
Mogu samo brojat ove rešetke, jen', dva, tri…