CHABLIS

Idemo, ne idemo,
povuci, potegni,
zgrabi, pusti.
Čovječe, odluči se!,
život prolazi.

Danas kažeš hoću,
sutra kažeš neću.
Gledam te
ne vjerujući.
Vidim dijete koje je
ispljunulo špinat.

Jeste li kao djeca čitali Tintina?
Kao tinejdžeri gledali filmove o fiktivnom Belgijancu detektivu Poirotu?
Za neki od rođendana nepce počastili pralinama?
Okrivili Chimay ili Duvel za dobro raspoloženje?



Nestalo je straha od letenja, dogodio se neki switch u glavi i umjesto panike koju sam uvijek imala prije i za vrijeme leta sada sam osjećala samo ugodu i uzbuđenje radi onoga što me sve očekuje u narednih pet dana. .
Od aerodroma Charlesroi do Bruxellesa dolazi se autobusom. Naš vozač bio je Arap koji nas je gotovo cijeli putem „uveseljavao“, a istovremeno pomalo i plašio svojim svadljivim razgovorom mobitelom na mješavini francuskog i arapskog. Urlao je iz petnih žila, ljutio se, smirivao pa opet planuo, a mi putnici smo se prvo pogledavali, a onda uvukli glave u ramena i čekali da taj nalet bijesa mine.
Hotel u kojem smo odsjeli, „La Legende“ smješten je na pet minuta od glavnog trga Grand Place, a na uglu naše ulice gostoprimstvo nam je još istu večer ukazao pub „The Lombard“ u kojem je, s obzirom na početak vikenda, bila živa glazba. I to ne bilo kakva, glazba sasvim lokalne prirode. To znači da se lokalo i pjevalo. Domaći su svirali sintić, a drugi domaći, tj. gosti puba su se javljali za pjevanje.Mi se nismo kandidirali za pjevanje jer mene bog baš nije obdario tim talentom, a moj Poirot iako nadaren ne žudi za eksponiranjem te vrste. Tako mi polokasmo po jedan Kierk, trešnjino pivo, i odosmo na počinak.
Iako mi stvoritelj nije bio naklon po pitanju sluha, čini mi se da je dao sve od sebe kako bi nam vremenske prilike išle na ruku. Ne da nije padala kiša svih pet dana nego je sjalo sunce!
Doručak u hotelu može zadovoljiti svačiji ukus; bilo je svega od žitarica preko namaza i narezaka do voća i kolača, baš kao i mliječnih proizvoda. Tako odmoreni i siti krenuli smo u osvajanje grada.





Grand Place osvojio nas je i to na prvu! I stalno smo mu se vraćali. Jer svaka promjena svijetla, drugo doba dana nosi nešto novo. Uvijek smo imali osjećaj da smo ušli u kadar nekog filma ili u poglavlje nekog romana. Prekrasno zdanje Gradske vijećnice plijeni pažnju. Ne zaostaju niti druge zgrade koje su u prošlosti pripadale određenim cehovima kao što su Kuća pekara, Kuća mesara, Kuća proizvođača masti i ine te su i dan danas urešene raznim ukrasima, ali imaju sasvim drugu namjenu. U Kući pekara je danas najpopularnija kavana (moja je preporuka da tamo ne pijete kavu, kao uostalom niti nigdje drugdje u Belgiji, jer za naš je ukus gora i od američke), a u Kući mesara je jedan od poznatijih restorana. U Kući gradskih umjetnika kasnije je, za vrijeme svog izgona iz Francuske, živio Victor Hugo.






Budući da Bruxelles nije turistički već poslovni centar te su subote ulice bile poluprazne. I četvrt EU bila je poluprazna, tek pokoji slučajni prolaznik. Na zgradi Parlamenta osvojile su me prilazne stube! Prošetali smo do muzeja glazbenih instrumenata koji se nalazi u predivnoj staroj engleskoj zgradi (ulaznica 5€ ) i nudi najveću kolekciju glazbala na svijetu. Kako se približite kojem izlošku tako preko slušalica čujete zvukove određenog glazbala. Prisustvovali smo podnevnom koncertu za bandoneon i kontrabas, na četvrtom katu iste građevine, muzicirali su mladi glazbenici Santiago Cimadevilla i Luc van Gestel svirajući tango i milongu. Okrijepili smo se prvo glazbom, a onda i hranom u malom restoranu sjedeći vani i promatrajući prolaznike. Nastavili smo obilazak, ovaj put u vidu pivnica. One navedene u Lonely planetovom vodiču i nisu bile tako životne kao neke druge pa smo se odlučili povesti za vlastitom intuicijom i u tome nismo pogriješili.
Budući da nismo ludi za morskim plodovima, a niti za iznutricama jeli smo „neutralnu“hranu. Postoji u samom srcu Bruxellesa jedna zanimljiva ulica samo s restoranima. Ispred njih izlozbeni primjerci riba, školjaka, rakova…




U nedjelju smo vlakom otišli u Anvers (Antwerpen na flamanskom, Antwerp na engleskom), drugi belgijski grad po veličini.




Zanimljivo je i to s jezicima. U Bruxellesu se govori francuski (pa tu nije bilo problema), u Anversu svi govore flamanski (tu sam se morala truditi jer je sve, čak i natpisi na zgradama, jelovnici…na flamanskom). Cijeli je grad muzej arhitekture, a najuočljivija je gotička i flamanska. Tu se nalazi i najstariji neboder u Europi.




Turistima je zanimljiva Rubensova kuća, mi smo je pogledali samo izvana, iako je na raspolaganju posjetiteljima, dakako uz ulaznicu od 9€. Anvers je modna meka, nema što nema, nema koga nema, ali srećom bila je nedjelja pa je Poirotov novčanik ostao netaknut. Poznat je i po dobro razvijenoj gay sceni kao i po brušenju dijamanata. Toliko smo toga vidjeli i doživjeli da mi nije jasno kako to sve stane u samo jedan dan.




Očaravajuća je tržnica na kojoj se prodaje baš sve.




I glazba i datulje i ukrasne žive ptice i masline i parfemi i odjeća i nožići za guljenje krumpira. Stjali smu u gomili ispred prodavača fake parfema koji nas je gotovo hipnotizirao. Govorio je o tim parfemima kao o overstocku, svakog od nas fiksirao je svojim malo buljavim prodornoplavim očima, popravljao je svoju tirkiznu kravatu na napadno ljubičastom odijelu, namještao je maramicu nezapamćene boje u zapučku i podizao lijevi rukav sakoa kako bi glomazan sat bio što vidljiviji. Slagao je kutiju na kutiju, naglašavajući svaki pokret i pričajući o svakom parfemu kao dobar poznavatelj, govorio je toliko sugestivno da smo imali osjećaj da razumijemo svaku njegovu riječ iako je govorio na flamanskom!, podijelio je svima u gomili vrećice i većina je u te vrećice stavila šest različitih komada parfema koje je platila samo 20€. Ispatilo se dati i za samu predstavu, ali moja balkanska škrtost namijenila je taj novac za neku drugu svrhu. Tržnica je ogromna, dođe ti volja da ponoviš obilazak, a toliko toga još čeka u drugim dijelovima grada. Na Grote Marktu smo se u lijepom restoranu počastili hranom i pićem.




Usred bijela dana bili smo na koncertu u nekoj pivnici, nostalgičarski su prašili rock, a Poirot i ja smo unatoč našim godinama bili najmlađi. I bilo je odlično! Po prvi puta sam vidjela „krumpirnice“, male restorane gdje se pripremaju i jedu ogromni krumpiri na sto načina.




Naravno da nismo odoljeli. Namjerno još nisam spomenula predivne prodavaonice belgijskih pralina i čokolada jer od same pomisli na njih prorade mi žlijezde slinovnice, a oči mi se zacakle.




Nakon svakih stotinjak koraka zastali bismo i počastili se s pralinom, dvije. Meni najdraže su one s aromom ljubičice. Na kraju dana kupili smo tih božanskih pralina što za nas što za poklone u vrijednosti od 50€ vjerovali ili ne, a količinski za dvije vrećice. S obzirom na nesebičnu kupnju i prodavač nam je bio blagonaklon pa smo na poklon dobili kutijicu pralina. O promjeni moje osobne kilaže neću pisati. Anvers…ah, bilo je lijepo, lijepo, lijepo! Večer smo okončali uz Kvak i Maredsous u „našem“ lokalnom pubu.
Bruges je bio odredište sljedećeg dana.




Također vlakom, i to vlakom koji je debelo kasnio. Nisam mislila da je to i tamo moguće! Srećom, nismo morali stići u određeno vrijeme pa smo se prepustili trenutku putovanja i gledanju kroz prozorčić vlaka. Baš kad sam pomislila da nema ništa ljepše od Anversa iznenadi me Bruges. To je pravi turistički gradić i ovdje je noćenje u hotelima skuplje za vikend dok je u Bruxellesu obrnuto, tamo ćete upravo za vikend ostvariti mali popust. Bruges je gradić iz bajke i vrlo lako ga je obići pješke u kratko vrijeme. A onda je najpametnije unajmiti bicikl i put pod kotače.











Vozili smo se ravnicom, uz kanale i vjetrenjače kroz mjestašce Damme sve do nizozemskog Sluisa, malog sela ili gradića koji ima nekoliko uličica ali i tri sex shopa.








Pri povratku zastali smo u mjestašcu Hoeke i okrijepili se Duvelom i Chimayom. Uživajući u prirodi prošli smo četrdesetak kilometara, vratili bicikle i otišli na večeru.




Cijene su jako visoke, sve je precijenjeno, jedino je pivo zadržalo razumnu cijenu.
Novi dan nas je ponovo razveselio suncem, šetali smo Bruxellesom, otkrivajući kakav je za radnog dana. Prema EU četvrti ujutro se slijevaju bujice poslovnjaka u odijelima i žena u kostimima. Doslovno shvatite kad kažem da se treba probiti u suprotnom smjeru. U vrijeme pauze za ručak otišli smo u jedan lokalčić u kojem jede taj poslovni svijet. „Le quartier“ nudi menu po izboru i samostalnim kombinacijama, a to znači da između 16 ponuđenih jela morate odabrati 4 (obavezno). Jela se serviraju na malom pladnju u 4 male zdjelice, da ne biste mislili da je to hrana za lučke radnike. To će vas držati sitima najviše 3-4 sata, a to ćete platiti 13,5€. Naravno, piće ćete platiti posebno. Kao i desert ako se za njega odlučite. Kao što vidite, gablec u Belgiji i nije jeftin.
Lijep dan dao je još više sjaja i čari Atomiumu. Nismo ušli unutra, ali smo guštali izvana.
Toga smo dana posjetili i najbogatije opskrbljenu pivnicu, u prilično neatraktivnom dijelu grada, tj. udaljenom od povijesne jezgre. Treba napomenuti da tamo pivnice izgledaju puno familijarnije nego kod nas, da su stolovi uglavnom „pohabani“, da dolazi vrlo šarolik svijet i da, makar bili sami, osjećate se kao da ste sa svojim društvom. „t'Brugs Beertje“(ovo „beertje“ je valjda „birtija“) nudi oko 250 belgijskih piva. Nisam pogriješila u izboru piva koje do tada još nisam okusila, ali okusivši Poirotov izbor, blago pretjerujući mogu reći da mi je to bilo nešto najodvratnije što sam probala. Radi se o Cantillonu. Poirot je okus definirao kao okus mladog vina, a meni je to bilo staro vino koje je izgubilo sva svoja svojstva, a nije se čak ni u ocat pretvorilo. To je očito pivo na koje se nepce treba prilagoditi. I um također. Nekoliko ulica dalje nalazile su se mom oku poželjne i budžetu nepoželjne modne kuće, a nekoliko ulica bliže u kineskim dućanima prodavale su se traperice po cijeni od 1 do 5€.
Zadnje prijepodne otišli smo do Kraljevskog muzeja gdje se održava Rubensova izložba (14. 9. 07. – 27. 01.08.), ali mi smo odlučili ignorirat velikog genija (pogledali smo neke njegove slike u Anversu u crkvama) i poklonit našu naklonost modernistima. To je bio pun pogodak, tim više što muzej nije samo mjesto gdje spavaju izlošci već mjesto suživota nas i umjetnika, mjesto gdje i djeca vrtičkog uzrasta sjede po podu i uče analizirti sliku, gdje srednjoškolci ulaze u rasprave sa svojim profesorima i naposljetku to je mjesto koje zove da mu se vratiš. I 9€ nije previše izdvojiti za takav doživljaj interakcije umjetnosti i svakodnevice.
Došlo je vrijeme da pokupimo prtljagu i uputimo se prema aerodromu. Ovoga puta vožnja autobusom nije bila toliko uzbudljiva, nitko nije galamio, samo je kišica počela rositi, ako da zna da mi odlazimo.
S visine smo gledali snijeg na Alpama i zalazak sunca. Ovo je bio prvi rođendan koji je „kasnio“, ali zato je trajao punih pet dana i svakog dana smo nazdravljali novim okusom piva. Poirot, hvala ti na najromantičnijem rođendanskom putovanju.