ZAVRZLAMA
Divno. Sjedim kod kuće na starom divanu i ispijam drugu čašu vina. Nisam bila niti na finom niti na obilnom ručku, samo očekujem da će me ovo vino malo opustiti i da ću lakše probaviti situaciju u kojoj sam se našla. Ili možda bolje rečeno iz koje sam izašla. Kažem «divno» jer ne znam što bih drugo rekla..
Punih ruku, jer baš sam se natrpala vrećicama s placa, ušla sam u Swatchov dućan. Na ruci mi je bio jedan istoimeni, muž mi ga je prije desetak godina donio s nekog poslovnog putovanja. Možda bi ga trebalo zamijeniti, pomislila sam. Ne muža, to mi u tom trenu nikako nije padalo na pamet, nego sat. Lijep je, elegantan, stvarno ga mogu nositi u svakoj prilici, ali možda bih se s nekim mladenačkim osjećala poletnije i nekoliko godina mlađe. Nisu me godine pregazile, no lijepo je osjećati se poput djevojčice kad ta dob ostane iza tebe. Gurnula sam vrata dućana i ušla.
Prodavačica je bila na usluzi, ali ja sam rekla da ću samo razgledati. Ona je nastavila brisati prašinu po staklenim vitrinama, a ja sam pomislila da bi mi dobro došla jedna takva pospremačica doma jer sve teže sve stižem sama.
-Marina, pa ti si sama!- začula sam malo dublji muški glas nakon što je krupniji lik kojeg sam registrirala samo krajičkom oka ušao u prodavaonicu.
-Jesam.- odgovorila je prodavačica bez naročite zainteresiranosti za posjetitelja.
Ja sam se nastavila naslađivati satovima kojih je zaista bilo kojekakvih. Zamišljala sam kako bi koji pristajao mojoj ruci koja je sitna i nježna. Sviđaju mi se oni krupniji, s plastičnim kućištem, u žarkim bojama, ali bojim se da bih s takvim djelovala priprosto pa i smiješno.
-Ovo ja prvi puta vidim, da žena sama 'oda dućanom. – čula sam glas istog muškarca koji se maloprije obratio prodavačici, koja mu ovog puta nije ništa odgovorila već je nastavila capkati za mnom mašući krpom za prašinu po staklenim površinama koje su štitile satove.
-Žensko treba biti s mužem, ili s ljubavnikom. Ili već s nekim muškarcem. Ovako da 'oda sama, to ne smije biti. Pa kako to, kako bi žena sama sebi kupovala? –nastavljao je svoj monolog koji je nadglasao zvuk mojih potpetica i šum bešumnog mahanja krpom za prašinu.
Sad sam već došla do izložaka koji bi zadovoljili i damski ukus, istina i cijena je bila nešto viša.
-Žena treba samo 'odat i gledat, onda prstom pokazat i reć' ovaj 'oću, a muškarac ravno na kasu i plati. Ništa on ne pita, ni kol'ko košta ni treba li, samo plati. E, vidiš Marina, zato žena nema šta tražit sama u 'vak'om dućanu.
Gledajući te primjerke ženstvenih satova riječi neznanca pomalo su dopirale do moje svijesti i pomislila sam, da, bilo bi lijepo da je sa mnom neki kavalir koji bi ne trepnuvši izvadio lisnicu i udovoljio mojoj želji.
-A šta, Marina, šta ne pričaš kako ti je ovdje?- nastavljao je muškarac.
-Ha, dobro mi je, dobro. – šturo je odgovorila.
Završila sam svoj kružni obilazak dućana i nešto duže se zadržala pored vitrine s najskupljim satom. Onda sam se okrenula i zaustila da pozdravim i izađem iz dućana. Ali neznanac je ponovo otvorio usta.
-Gospođo, gdje ste vi vidjeli da žena 'vako sama gleda satove i nakit?
Tek tada sam uočila i jednu puno sitniju spodobu kako sjedi na tapeciranom dijelu uz izlog dućana i nešto črčka po blokiću.
-To je stvarno bez veze!- rekla sam. I nastavila: ja sam odabrala, a koji će od vas dvojice platiti? Ili ćete po pola?
Krupniji neznanac u prugastoj košulji razjapio je usta, ali iz njih nije uspio izaći glas.
-Ali ja, ja nisam ništa rekao, ja nemam veze s tim, ja stvarno nisam ništa rekao.- propiskutao je sitniji pogurivši se još više u svom uglu i stišćući olovku kojom je nešto pisao.
-Meni je svejedno koji će, samo se vi dogovorite. – izgovorila sam stajavši ispred obojice, u svakoj ruci s po jednom najlon vrećicom iz koje je virilo povrće s Dolca.
-Eh, pa nećemo mi vama plaćat!– osokolio se krupniji.
-Nisam ja vama ni muž ni ljubavnik. – pokušao se izvući iz novonastale situacije.
-Niste, niste, ali rekli ste «ili već s nekim muškarcem», a vi jeste neki muškarac.- nisam se dala omesti, zapravo uživajući u igri koju sam im nametnula.
-Ajme Marina, ma vidi ovo, pa neću ja gospođi plaćat! – obratio se Marini bespomoćno šireći krupne ruke, u nadi da će ga ona spasiti nekom gestom ili rečenicom.
-Sad si dobio što si tražio.- odgovorila mu je Marina kroz smijeh.
Manjeg muškarca nije bilo za čuti, a kako se skutrio u kutu, gotovo da ga nije bilo ni za vidjeti.
-Ma šta ste mene našli, šta ne pitate njega da vam kupi?- rekao je pokazujući na svog sitnog kolegu.
-Nemojte mene, samo nemojte mene miješat u to. – pokušavao je sitniji ostati po strani.
Ruke su me počele boljeti od težine vrećica i baš sam ih htjela pozdraviti i ostaviti da srede dojmove kad li se na vratima pojavi treći muškarac u isto takvoj prugastoj košulji kao što su nosila i ova dvojica u dućanu.
-Bok, Marina. – i on joj se obratio prilično familijarno.
-Bok.- odzdravila je suzdržano.
-Šta vas dvojica radite ovdje? – pitao je nabusito i oštro gledajući dvojicu muškaraca.
Iskoristila sam trenutak njihove međusobne zaokupljenosti i uz tihi pozdrav napustila prodavaonicu.
Prelazila sam cestu, s osmijehom na licu, kad li me neka ruka ščepa za rame. Uplašila sam se, jer prelazila sam cestu na nedopuštenom mjestu i na trenutak sam pomislila da nije policija, ili me možda neki slučajni prolaznik nastoji spasiti od automobila koji juri, a ja ga nisam vidjela.
-Gospođo, gospođo...- molećivim glasom mi se obraćao krupni muškarac u prugastoj košulji.
-Da?-upitala sam i poželjela skinuti njegovu šapu, ali nisam mogla jer su mi ruke bile okupirane najlon vrećicama.
-Molim vas, molim vas, recite šefu da smo vas ulovili u tramvaju bez karte i da ste šmugnuli u dućan, a mi smo ušli za vama.- govorio je gotovo plačljivim glasom. Potpuno je izgubio imidž nabusitog primitivca koji me u dućanu pokušao iznenaditi i zbuniti svojim opaskama.
-Gospodine, što je vama?
-Molim vas, gospođo, vi ne znate kakav je on.
-Tko?- pitala sam.
-Naš šef. To vam je mrgud nad mrgudima. A najviše uživa kad nekoga ulovi kod Marine. Onda nam smješta svašta. Mogli bismo i bez posla ostati. – objašnjavao je.
Bila sam prilično zbunjena. Stajali smo na sred ceste i mogao je na nas oboje naletjeti neki auto. Pogledala sam prema izlogu prodavaonice i ugledala Marinu kako zamahuje s krpom za prašinu po već pobrisanim staklenim vitrinama i dva muškarca u prugastim košuljama od kojih se veći nadvio nad manjim i sve skupa je djelovalo zloslutno.
-Dajte da se maknemo s ceste.- rekla sam i krenula na suprotnu stranu.
-Evo, ovo je bilo dobro, sad će on pomisliti da mi ponovo hoćete pobjeći.- sa naznakom olakšanja u glasu govorio je krupni muškarac.
- Ja? Vama pobjeći? – čudila sam se, ili sam se pravila da se čudim.
- On unutra maltretira Marka, pita ga kako ste nam pobjegli, kako vam je ime i još koješta, a Marko će se zbuniti i na kraju priznati da vas uopće nismo ulovili u tramvaju. Onda ćemo nadrapati obojica.
Šutjela sam, gledajući ga u oči boje čokolade, tamne čokolade s visokim udjelom kakaa, a njemu se to vrijeme tišine i neizvjesnosti možda činilo dugačko kao godišnji odmor.
-Molim vas, gospođo. – zavapio je.
-Kupit ću vam sat, obećajem.- izgovorio je vjerujući da ću odmah krenuti prema dućanu.
Sad sam se ja na nekoliko trenutaka zaledila od iznenađenja. Buka tramvaja koji se zaustavljao na tramvajskoj stanici pored nas uopće nije dopirala do mog mozga, hrpa ljudi koja je stajala na toj istoj stanici naguravala se kako bi što prije ušla u tramvaj i zauzela sjedalo kao da je na njega platila doživotnu pretplatu. Neki iz hrpe vjerojatno su ugledali svijetloplavu prugastu košulju koja je zaklanjala moje tijelo i najlon vrećice i ti su sigurno po ulasku u tramvaj od straha pred kaznom i neugodnošću susreta sa službenom osobom uredno na samom ulasku poništili svoju voznu kartu. Tramvaj je uz metalno prodoran zvuk napustio stanicu ostavivši samo manji broj ljudi koji su čekali neki drugi tramvaj. Moj «tjelohranitelj» plesao je oko mene nestrpljivo i napadno ljubazno ponavljajući rečenice koje su mi se istovremeno činile i smiješne i glupe. Do mene nije dopirala ozbiljnost situacije kako je on to pokušavao predočiti, mislila sam da imam posla s čudakom koji se voli šaliti na tuđi račun, a onda mu se, tko zna iz kojeg razloga nešto poremeti u glavi i napada «žrtvu» izokrećući priču kako bi sebe prikazao kao nevinašce kojem prijeti velika opasnost.
-Dajte se sredite!- srdito sam mu odgovorila, iako sam osjećala dozu simpatije za njega.
Bio je tako krupan, gotovo nezgrapan, njegov duboki muški glas pretvorio se u molećiv šapat, vjerojatno u nadi da ću popustiti.
-Mooolim vas, gospođo. Na koljena bih pao pred vama samo da šef ne gleda iz dućana. –izustio je najkomičniju i najjadniju filmsku rečenicu.
-Moram ići, zakasnit ću na posao. – pokušala sam se izvući. –A i ne mogu te vrećice više držat u rukama. Baš i niste neki kavalir. – rekla sam.
Pogledavajući prema izlogu pa prema meni iščupao mi je vrećice iz ruku i molećivo me gledao.
-Vražji «zetovci», ni im dost kaj nigdar nema trambaja, kaj je furt gužva, sad ti i ono malo kaj si moreš kupit na placu zemeju!- prokomentirala je postarija, lijepo dotjerana gospođa.
Nisam znala je li to za smijeh ili plač, ali bila sam na rubu i jednog i drugog.
Iz Swotchevog dućana krupnim koracima izlazio je šef, tek ovlaš bacivši pogled na lijevo pa na desno, a zapravo ne vjerujući da bi njega bilo kakav tramvaj ili auto mogli pogaziti. S nevjerojatnom sigurnošću, čvrstim korakom koji se utiskivao u vrući asfalt grabio je prema nama.
-Kamo ćete, vi, gospođo? - obratio mi se.
-A kamo ćete vi? – trudila sam se da mu odbrusim.
-Hoćete da pozovem policiju? Pravite se dama, a švercate se! – obrecnuo se.
-A hoćete da ja pozovem policiju? – izgovorila sam pokazujući na moje vrećice s placa koje su visjele u krupnim rukama koje su mi do maloprije, uz plašljiv glas pokušavale objasniti ozbiljnost situacije.
-Anto, vraćaj te kese!-zagrmio je. –Jesi li ti normalan?! Pa nećemo se mi namirivat lukom i kupusom.
-Nije šefe, nisam ja to oteo...-možda je potpuno krivu rečenicu izgovorio Anto.
Sad mi ga je postalo stvarno žao i mozak mi je radio sumanutom brzinom, smišljala sam kako da tu strašljivu šaljivčinu izvučem iz neprilike.
Tramvaji dolaze i odlaze poput ljudi u našim životima. Zaustavljaju se na stanicama, putnici izlaze, drugi ulaze. Još jedan u nizu tramvaja koji prolaze Frankopanskom ulicom zaustavio se na stanici. Osim putnika koji su izašli, izašla je i ženska spodoba u prugastoj svijetloplavoj košulji. Pridružila se našoj gomilici, zaintrigirana ugledavši svog supruga s vrećicama u rukama. Prilazila je sigurnim, čvrstim korakom, koliko sam od nelagode uspjela vidjeti imala je neku polumušku cipelu, možda uniseks za takva zanimanja. Povite, tamne obrve otkrivale su čuđenje, mali sivkasti brčići davali su joj veću ozbiljnost nego li joj je stvarnosno pripadala.
-Konačno pošteno radiš! - bez pozdrava obratila se muškarcu koji je držao moje vrećice.
-Gospođa se švercala, rijetko imamo ovakav problem, ali znamo mi i s takvima...- rekao je šef.
Muškarcu koji je držao moje vrećice krv je nestala iz žila, odjednom je bio blijed poput kultivirane šparoge.
-Žena. – propentao je ispod glasa u blizini mog uha.
-Molim?- rekla sam.
-Žena, to mi je žena.- ponovio je šapćući, sa šuškavim naglaskom na glasu «ž».
Sada sam bila na strani žgoljavka koji se još u dućanu pokušavao od svega izvući črčkajući po svom blokiću. Osjećala sam se u jednako nezavidnoj situaciji, okružena s dva krupna muškarca i jednom brkatom ženom, od kojih za neke nisam znala što uopće žele, a za nosača mojih vrećica sam znala da ga trebam spasiti od šefa i žene, ali niti sam znala zašto, niti kako to učiniti.
-Šta te vrećice rade u tvojim rukama?- pitala je.
-Držim gospođi stvari da može potražiti dokumente. – odgovorio joj je bojažljivo, kako se meni činilo prilično u neskladu sa svojim izgledom i ponašanjem od maločas.
- Gospođo, vaše dokumente molim.-rekao je nosač mojih vrećica.
- Vi niste normalni! – podviknula sam.
- Ako platite odmah, dokumenti nisu potrebni.- mislio je da je sada vladar situacije.
Ostavila sam vrećice u njegovim rukama i ljutito otišla u prvi haustor do meksičkog restorana. Nitko od njih me nije dostigao, možda se od iznenađenja nisu ni snašli pa ni pomakli.
Domogla sam se svog ureda i približila se prozoru. Škicala sam kroz zavjesu što se događa. Šef je još uvijek bio u neprilici, odalo ga je čeprkanje po nosu. Brkata se sasvim približila vrećonoši. Žgoljo se pritajio u dućanu, prodavačica je i dalje mlatarala krpom za prašinu. Barem koliko ja vidim.
-Sad barem imamo ručak, kad već nisi u stanju naplatiti ni pišljivu globu! – rekla je brkata.
-Dosta svađe. – rekao je šef. Idemo u tramvaj, svatko na svoj posao.
-Ma što ću s tim kesama? – pitao je Anto pognuvši ramena tako da su mu ruke s bijelim vrećicama gotovo dodirivale pod.
-Uvali malom. – dosjetio se nadzornik, niti ne primjećujući da ga nema među njima.
-Daj to ovamo! – rekla je brkata i istrgnula mu vrećice iz ruku.
-Ti Anto idi prvim tramvajem koji dolazi, unutra su ti Milka i Sale. Nas dvoje ćemo u sljedeći. – dao je direktivu šef.
Anto je poslušno ušao u prvi tramvaj, ali jednako tako izašao na prvoj stanici i pazeći da bude neprimijećen krenuo okolnom ulicom na mjesto maloprijašnjeg događaja. Provjerio je, žena i nadzornik više nisu bili na stanici. Uputio se u Swatchev dućan.
-Marina, molim te, u ime prošlih lijepih dana, pomozi. – rekao je.
Marina je šutjela, smijuljila se i odmjeravala ga. Progovoriti ili ne, pitanje je sad. Ako da, što reći, bila je njena dilema.
-Marina, tako ti Boga, reci nešto, šta samo buljiš i šutiš? – nije se baš znao kontrolirati.
-Dobro, a što bi ti htio? Samo brzo reci, ovdje nema privatnih razgovora.
-Pomozi mi da nađem gospođu s kesama, molim te?
-Gospođa s vrećicama je u ušla u četrnaesticu i vjerujem da će ti danas spremit dobar ručak, ako opet ne zalijepiš te svoje dlakave ručetine na neko mlado dupence na svom radnom mjestu.
-Vidi ti vražice, boli te još uvijek što to dupence nije tvoje?
-Ne boli mene ništa, nego me više smeta da se motate oko mene i sad kad sam promijenila posao. Možete mi svi vi naštetiti.
-Šta, sad samo novi gazda ima pravo na tebe? A bio sam ti dobar dok smo zajedno radili?
-Znaš šta Anto, dosta je bilo gluposti i vrijeđanja. Lijepili ste se za mene, onda ste me ogovarali. Ti posebno. Pa kad te žena ulovila s onom malom mislila je da sam to ja, jer ju je vidjela s leđa, a boja kose je ista. Šta to meni treba. Hajde ti lijepo izađi i ne vraćaj se više. – rekla mu je Marina.
Bliži se kraj radnog vremena, a dobar dio sam potrošila na plac i prepucavanje s čudacima. Razmišljam da ostanem još malo i dovršim posao ili da ipak idem doma, takav je dan da baš i nemam volju za posao. Djelomično sam ispričala na poslu što mi se dogodilo, predugo me nije bilo da bih mogla proći bez objašnjenja. Samo u kratkim crtama, najkraćim. Još sam uvijek treperila od uzbuđenja. Znam da nije bilo ništa strašno, ali poremetilo mi je rutinu i sad stalno razmišljam o tome. Ipak sam odlučila ići ravno kući, bez zadržavanja na poslu kao bih nadoknadila zaostatak. Izašla sam na ulicu, krenula na tramvajsku stanicu i nisam željela povjerovati, ali na stanici je bio gorostas u svijetloplavoj košulji. Grabio je prema meni. Oboje smo imali slobodne ruke.
-Gospođo, oprostite. – rekao je pokajničkim glasom.
Nisam reagirala, mislila sam da ću se tako najjednostavnije izvući. Okrenula sam glavu na drugu stranu i pravila se kao da idem dalje, kao da se neću zaustaviti na stanici i čekati tramvaj.
-Gospođo, oprostite, svemu sam ja kriv, molim vas oprostite. – bio je uporan.
-Dovraga i vi i vaše gluposti! Ostala sam bez ručka, izgubila sam dio radnog dana,
šta sad, pobogu, još hoćete od mene? – rekla sam.
-Kese je uzela žena, znate...mogu vas ja povesti na ručak.- predložio je.
-Samo bi mi još to trebalo! Sigurno bih ostala gladna kao što sam i sada. – prihvatila sam ponovno igru, ni sama ne znajući zašto.
-Idemo tu kod Rubelja, ja plaćam, može i dupla porcija ćevapa. – inzistirao je.
-Krasno, prvo mi nudi da odaberem sat, onda da će i kleknut pred mene, otima mi vrećice i sad za iskupljenje bi se izvukao s Rubeljom! Pa što vi mislite tko sam ja?
-Ne znam, gospođo, vi ste..., vi ste..., vi ste divni! – odjednom je izgovorio.
Nisam mogla da se ne nasmijem od srca. Djelovao je tako dječački, pokušavao se izvući na sto milih načina, a baš mu nije išlo. Ne znam je li bio u većem strahu od žene, Marine, šefa ili možda čak mene. Iako, imala sam osjećaj da se zaista želi iskupiti za cirkus koji je prouzročio svojim nabusitim egom koji do sada nije priznavao pravog poraza.
Bila sam vraški gladna. Ruke su mi bile prazne kao i želudac.
Ok. – rekla sam.
Ušli smo u zagušljiv lokal i naručili ćevape s lukom.
|
